“Dalmatinci su lijepi i snažni, a žene rade najteže poslove”

Auguste-Frédéric-Louis Viesse de Marmont (1774.-1852.), poznatiji u nas jednostavno kao maršal Marmont (posvećena mu je jedna od najljepših ulica u Splitu), pripadao je među najistaknutije Napoleonove vojskovođe. Nakon što su prema odredbama Požunskog mira između Francuske i Austrije Venecija, glavnina Istre, Dalmacija i Boka kotorska pripale Francuskom Carstvu, Marmont je početkom 1806. dobio nalog da na čelu svog 2. armijskog korpusa osigura za francusku vlast novostečene posjede i spriječi rusku mornaricu da zauzme Dubrovnik. Uspješno obavivši zadatak, postao je glavni zapovjednik francuske vojske u Dalmaciji, a 1808. Napoleon ga je za njegovu ulogu u ukidanju Dubrovačke Republike odlikovao i nasljednim naslovom dubrovačkog vojvode (duc d’Raguse). Bio je unaprijeđen u maršala poslije bitke kod Znojma 1809., u kojoj je porazio Austrijance na čelu dalmatinske armije i imenovan za namjesnika Ilirskih Pokrajina (1809.-1811.).

Ne shvaćaju mudrovanja

Francuska je uprava učinila mnogo za napredak Dalmacije, a sâm Marmont je osobitu brigu posvećivao izgradnji cesta. Dugi boravak u hrvatskim krajevima ostavio je na njega snažan dojam i u njegovim “Uspomenama Vojvode od Dubrovnika“ (Mémoires du duc de Raguse) zauzima poprilično prostora. Marmontovi zapisi vrlo su vrijedno suvremeno svjedočanstvo, prožeto zanimljivim opažanjima o životu ljudi u hrvatskim zemljama na početku 19. stoljeća, s osobitom naklonošću prema Dubrovčanima. Maršal je o Dalmaciji i tamošnjim stanovnicima zabilježio:

“Traljave kolibe u kojima čitava obitelj prebiva i spava uz isto ognjište; rijeke zakrčenih tokova i nezdravih obala, i one druge što su izduble u litici okomita korita duboka dvadeset do trideset stopa; vrlo bogata, ali neiskorištena nalazišta ugljena i stjenovite ravnice bez ikakvog raslinja duge pet do šest milja, nad kojima se uzdižu planine visoke sedam do osam stotina hvati načinjene od golih i izlokanih nabačenih hridina: takvu sliku pruža unutrašnjost Dalmacije. No, ovu tako tužnu i siromašnu zemlju nastavaju lijepi, vrijedni i vedri stanovnici; neuki, jednostavni, smioni, spremni da se žrtvuju za svoje vođe; ali, poput svih neuljuđenih ne shvaćaju mudrovanja; da bi se pokrenuli, potrebno je djelovati na njihova osjetila i podvrći ih stvarnom djelu. Lijepi poput svih onih kod kojih uljudba kasni, oni pretjeruju u snazi, žene im služe za najteže poslove, dok se muškarci odmaraju i zabavljaju. Nisu dalekovidni, pa za sedam do osam mjeseci potroše svu hranu od koje bi mogli živjeti godinu dana, onda svakog proljeća gladuju i žive od zeleni i kozjeg mlijeka. Ipak, njihova snaga i ljepota iznenadi svakoga stranca.

Ova ljepota i snaga posljedica su raznih čimbenika. Zbog načina života i bijede umiru sva slabašna i loše građena djeca; prežive samo snažni i otporni. Tako svaki naraštaj doživljava neku vrst prisilnog čišćenja koje stvara kršnu i otpornu rasu. Ovo opažanje može se primijeniti na sve neuljuđene narode; na taj način možemo protumačiti ovaj stas i ljepotu kojoj se dive svi namjernici.”

O Dubrovačkoj je Republici, između ostaloga, zapisao: “Ovo dosta skučeno područje bilo je odlično obrađivano. Ni prst zemlje nije bio zanemaren. Da bi se povećala obradiva površina - radili su terase posvuda gdje je bilo moguće. Narav svih staleža bila je vrlo blaga, seljaka sretnih i marljivih, građana koji su mnogo putovali i koji su živjeli u blagostanju, vlastelina koji su se obično obrazovali u Sieni, Bologni, ili nekom drugom talijanskom gradu, otkuda su donosili u domovinu mnogo uglađenosti i učenosti.

Gospodski život

Naviknuti na gospodski život i vlast ponašali su se poput najuglednijih ljudi najvećih gradova naše zemlje (Francuske). U tome su se isticale i žene, tako da su se dubrovačke gospođe mogle usporediti i zamijeniti s najuglednijim gospođama Milana i Bologne. Slavni znanstvenici kao otac Bošković (Ruđer Bošković, znameniti fizičar, matematičar, astronom i filozof, umro 1787.), prvorazredni književnici, u moje vrijeme opat Zamanja (Bernard Zamanja, latinist, pjesnik i prevoditelj, umro 1820.), bili su ukras i radost ovoga grada. Međutim, pravo dubrovačko područje bilo je more; nepristrana zastava omogućavala im je da ga iskorištavaju s puno umješnosti i koristi. Ovo malo stanovništvo održavalo je dvije stotine sedamdeset i pet brodova koji su odreda obavljali dugu plovidbu i plovili u sve europske luke, a ponekad do Antila i u Indiju. I tom sretnom stanovništvu mi dođosmo odjednom oduzeti mir i blagostanje.”