Dalmatinske nevjeste: 'Nikad se ne bih vratila u Dalmaciju'

Ostrožno Brdo, Mala Bukovica, Gornji i Donji Zemun, Novokračine i Sušak slovenska su mjesta u okolici Ilirske Bistrice koja su sredinom 60-ih postala drugi dom ženama iz sjeverne Dalmacije. Udajom za Slovence zauvijek su napustile zavičaj. Te bračne migracije tema su knjige "Dalmatinske nevjeste" Vilme Malečkar, koja govori o ženama izloženima teškom fizičkom radu, čestom šikaniranju. Dalmatinke na "trajnom radu u Sloveniji" prikazane su kao tvrde, opore, ustrajne u svojoj muci i, unatoč svemu, posve odane svojim životnim suputnicima. Tragom tih životnih priča, u blizini Ilirske Bistrice pronašli smo žene iz Dalmacije, Zemunika Donjeg i Jasenica. No njihova su svjedočenja bitno različita od onih u knjizi. Udaja za nekoga tko nije iz njihova kraja bila je za njih sreća, ispunjenje želje da napuste rodnu grudu.

Slovenci ne žele dva imena
 Nisam vjerovala da će mi se želja ostvariti  počela nam je svoju priču 67-godišnja Karmela Valenčič, djevojački Fabijan.  Imala je, kaže, dva imena, Marija-Karmela.  Uzela sam ime Karmela jer Slovenci ne vole dva imena  objasnila nam je na specifičnoj mješavini slovenskog jezika i dalmatinske ikavice.

"Htjela sam otići što dalje"
 Imala sam i u Dalmaciji udvarače, mogla sam se udati, ali sam htjela otići što dalje. Muža sam upoznala na svadbi svoje krsne kume Ane, koja se u Dalmaciji udala za njegova bratića. Naše je udvaranje trajalo mjesec dana, teško je uopće objasniti kako se sve dogodilo. Vjenčali smo se 1965., bilo mi je 25 godina. Još su se dvije iz Dalmacije udale u susjedstvu, u mjestu Sušak. Neki su se zagledali i preko slike i odmah se vjenčali. Koliko ja znam, oko Iliriske Bistrice ukupno je nas 12. Žive su i zdrave sve osim jedne, rodom iz Jasenica, koja se od muža razvela i na kraju, sirota, sama sebi presudila. U Zemuniku Donjem imam brata i njegovu djecu. Već sam 28 godina udovica.
 Prvu godinu bilo mi je čudno, najviše zbog prirode  sjeća se gospođa Karmela.  Dolje je sve ravno, ovdje brežuljkasto. Jezik mi nije bio problem, ipak smo tu na meji, nema velikih razlika. S početka me je nešto vuklo kući, ali nakon rođenja prvog djeteta sve se promijenilo, napustila me želja za domom. A onda je došlo još dvoje djece. Ljudi su me odmah prihvatili, ljubazniji su nego u mom rodnom kraju. S mužem sam radila na kmetiji, brinula se o blagu. Bio je i tesar, cestar. Ovdje mi je lijepo, u svaku sam kuću dobrodošla. Kad sam ostala udovica, svi su priskočili, pomagali mi. Muž mi je bio dobar, zato sam najviše i propatila. Nije bilo lako ostati sama s trojicom sinova. Teško je bilo raditi na zemlji, jer sam u Dalmaciji radila u pituriji, ali sam se navikla. I ostale su se žene prilagodile ovom životu, nijedna se od njih više nije htjela vratiti u zavičaj. Lani sam dva puta bila u Zemuniku. Ma znate, kad sam otišla, komoč sam se dočekala vratiti. Možda, da su mi živi otac i majka... Ovako, i dva je dana dosta. Tu su moja djeca, sve moje. Oni rado odlaze u Zemunik, ja ne  rekla nam je Karmela Valenčič.
U susjednom mjestu Sušak već 38 godina živi Božica Uljan, rodom iz Jasenica.
 Udala sam se u 21. godini. U blizini je hrvatsko selo Lisac, u kojem je živjela moja sestrična. Kad sam je 1967., uoči Nove godine posjetila, upoznala sam svoga muža Franca. Kratko nakon toga, on je došao u Dalmaciju. Malo sam se opirala, bilo mi je neugodno, ali sam mu u veljači 1968. napisala pismo. Došao je po mene i vjenčali smo se. Na žalost, devet godina sam udovica. Imamo dvije kćeri i sina.

Divan muž
 U početku sam znala plakati, malo zbog nostalgije, malo zbog jezika koji nisam razumjela. Mislila sam da njegovi govore nešto protiv mene, ali mi je muž sve naknadno prevodio. Odlično su me prihvatili, svekar mi je divan, svaka mu čast. A muž, da sam ga deset godina tražila, takvoga ne bih našla. Radila sam 16 godina kao čistačica u školi u Jelšanama. Mještani su divni, prihvatili su me kao svoju. Više se nikad ne bih vratila u Dalmaciju iako tamo imam brata i sestru. U Sušaku smo svi svoji, pečem im kruh, obeticu (orehnjaču). Naučila sam se uz svekrvu. Moj je sin jako ponosan što mu je majka Dalmatinka  kazala nam je Božica prije odlaska na misu.