Damir Jugo: 'Slika visokog obrazovanja se već mijenja, ali nažalost zbog demografije'

Damir Jugo, dekan Visoke škole Edward Bernays i predsjednik Zbora veleučilišta bio je gost emisije na Večernji TV-u te je u razgovoru s Lanom Kovačević govorio o Zakonu o visokom obrazovanju koji je nakon 19 godina odgađanja napokon stupio na snagu, objasnio je što to znači za studente, za sama veleučilišta i sveučilišta, stručne studije...  

 
Hrvatskoj je trebalo 19 godina da stavi važnost na stručne studije, koliko je to važno za sve studente?

Za jednu ovakvu djelatnost i sektor visokog obrazovanja koji se treba konstantno prilagođavati promjenama koje se oko nas događaju tih 19 godina je izuzetno predugo, i baš zbog toga je važno da je novi zakon napokon stupio na snagu. Veliki je to uspjeh jer je kakav takav zakon konačno donesen. On je korak naprijed, u nekim segmentima on je ogroman korak naprijed, tu prije svega mislim na studente stručnih studija, a u nekim drugim segmentima malo manji korak naprijed, ali generalno je prevladavajući stav da je ovo ukupno korak naprijed koji je bio potreban visokom obrazovanju u Hrvatskoj. 

Što se tiče stručnih studija tri su ključne promjene. Prvi korak je da se konačno ispravila 19 godina stara nepravda prema studentima koji su završavali diplomske stručne studije, dakle više neće stjecati stručni naziv stručni specijalist koji je bio potpuno neprepoznatljiv među hrvatskim poslodavcima, a da ne govorimo tek o inozemstvu, jer je Hrvatska jedina država koja je takav stručni naziv davala studentima po završetku diplomskog stručnog studija. Sve druge države su uglavnom davale naziv „master“, odnosno na hrvatskom jeziku magistar, što je sada ispravljeno.

Velika je stvar da od danas sva visoka učilišta mogu svojim alumnijima koji su završili diplomske stručne studije izdavati uvjerenja o izjednačavanju stručnih naziva i konačno izjednačavati studente sa stručnih studija sa studentima sa sveučilišnih studija.

Javljaju li se već studenti koji su završili da bi dobili novo uvjerenje?

Vjerujem da da jer je to bila dugoočekivana promjena, ali vjerujem da će studenti, kad smo već čekali ovoliko dugo za ovu promjenu, imati strpljenja. Činjenica je da će veća visoka učilišta s nešto dužom tradicijom morati isproducirati stotine takvih dokumenata, ali svi će dobiti svoje uvjerenje i s tim neće biti većih problema. Studenti stručnih studija mogu nastaviti svoje obrazovanje što je također jako veliki iskorak.

Druga velika promjena je nešto što je sada eksplicitno ugrađeno u tekst zakona, a to je da studenti stručnih diplomskih studija mogu upisivati poslijediplomske sveučilišne studije, prije svega one specijalističke poslijediplomske jednogodišnje studije na sveučilištima i na fakultetima.

Naravno, uz dvije pretpostavke. Jedno je da svako visoko učilište koje ga izvodi može propisati studentima ispite razlike ako smatra da je to potrebno. Do sada su studenti stručnih studija kako bi pristupili poslijediplomskoj razini morali prvo upisivati sveučilišne diplomske studije, a tek po njihovom završetku su mogli nastavljati svoje obrazovanje na poslijediplomskoj razini ili su to mogli izbjeći u slučaju da imaju 5 godina radnog staža u području kojem se izvodi taj poslijediplomski studij. 

To je velika stvar iz jednostavnog razloga što je to bila potpuno nepotrebna diskriminacija koji nikome nije odgovarala. S jedne strane sveučilištima koja imaju takvih specijalističkih poslijediplomskih specijalističkih studija koje uopće nisu izvodili jer nisu imali dovoljno zainteresiranih polaznika. S druge strane studenti stručnih studija koji su imali ambiciju i želju upisivati poslijediplomske studije to su u pravilu mogli bez ikakvih ograničenja činiti u inozemstvu. Ovo je jedan korak gdje se hrvatski obrazovni sustav konsolidira.
 
Koliko će se promijeniti obrazovna slika u Hrvatskoj uz te promjene? Pritom mislim upravo na ta zvanja i stvaranje novih visokoobrazovanih stručnjaka.

Slika visokog obrazovanja se već mijenja, ali nažalost iz jednog drugog razloga, a to je demografija – studenata i maturanata je sve manje. Ono što se sada događa je da na sveučilištima i veleučilištima ostaje jako puno nepopunjenih mjesta i na neki način to pred sva visoka učilišta stavlja imperativ da se brže mijenjaju. Prije svega to je kod sadržaja i koncepcije studijskih programa.
Jedan podatak koji cirkulira dosta dugo u javnosti je broj studijskih programa u Hrvatskoj, njih je oko 1600, dok ih Austrija ima 400.

To na prvi pogled ne bi značilo ništa da ne znamo da za svaki od tih akreditiranih studijskih programa postoji propisan broj stalnozaposlenih nastavnika koji ih moraju izvoditi. Dovoljno je zaključiti koliko je viška u sustavu koji se može jako dobro iskoristiti ali uz napor koji se zove restrukturiranje studijskih programa i pojedinačnih ustanova.

Kako ta slika izgleda na privatnim obrazovnim institucijama? 

Taj višak studijskih programa na privatnim visokim učilištima ne postoji jer bi to dovelo do propasti pojedinih ustanova. U Hrvatskoj privatna visoka učilišta ne dobivaju jedne lipe iz proračuna kad je u pitanju subvencioniranje školarine studenata. Za to postoji zakonska mogućnost, ali nikada nije iskorištena. I na kraju krajeva to im nije niti potrebno, jer ona koja opstaju su prepoznata na tržištu i opstaju od svog rada. Ne govorimo tu o financijskim sredstvima iz različitih projekata kao što su Erasmus sredstva ili sredstva iz Europskog socijalnog fonda.

U principu svaka kuna koju uprihodi privatno visoko učilište je s tržišta. U tom kontekstu kad morate imati fiksni broj stalnozaposlenih za studijski program koji ne upisuje dovoljan broj ljudi svaki racionalni upravljač će ugasiti studijski program koji ne funkcionira ili će ga drastično promijeniti kako bi se održala jedna razina održivosti. 

U javnom sustavu to nije slučaj zato što je sustav do sada sufinancirao u dobrom dijelu ustanova plaće stalnozaposlenog kadra, a kada nemaš potrebu nešto drastično mijenjati onda je želja i volja za promjenom puno sporija. Vjerujem da će se sad neke stvari početi događati jer je zakon predvidio drugačiji način sklapanja programskih ugovora između države i visokih učilišta, ali neće se to sve odigrati preko noći. 

Ti programski ugovori su velik iskorak, što to točno znači za državu?

Čim se sustav prilagođava na način da se financijski nagrađuje broj diplomiranih, broj publiciranih istraživanja, broj realiziranih projekata i da se na taj način stimulira one kvalitetnije, samim time se stvar mijenja na bolje. Dok god visoka učilišta imaju zajamčene upisne kvote i dobivaju fiksni iznos po potencijalno upisanim studentima i pritom imaju fiksne prihode gdje im se pokrivaju troškovi plaća oni su puno komotniji u smislu vremena koje imaju da naprave odgovarajuće prilagodbe.

Kako će ti programski ugovori izgledati ja mislim da to u ovom trenutku još ni ministarstvo ne zna. Zakon je predvidio dinamiku i način sklapanja tih programskih ugovora, ali siguran sam da će to vrlo brzo biti poznato.

Koliko novi zakon utječe na potencijalno unaprjeđenje kvalitetne nastavnika? Utječe li uopće?

Trebao bi utjecati, ali treba biti fer i reći da kvalitetu u visokom obrazovanju regulira jedan drugi zakon koji će se u idućih 30 dana naći u finalnoj fazi saborske procedure. To je Zakon o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. To je zakon koji propisuje puno detaljnije kakve kadrovske uvijete moraju ispunjavati visoka učilišta, svakih koliko se radi ocjena kvalitete i održivosti pojedinih visokih učilišta.

U tom kontekstu će taj zakon dati puno više odgovora nego ovaj postojeći. Ali govoreći o stručnim studijima i veleučilištima jedna velika promjena koju donosi ovaj zakon koji je stupio na snagu u subotu je činjenica da više niti jedan studijski program odnosno visoko učilište neće moći upisivati studente bez položene državne mature. 

To je do sad bilo moguće za učenike strukovnih škola koji nisu završavali svoje obrazovanje polaganjem državne mature već svojim završnim ispita pa su putem različitih prijemnih ispita mogli upisivati studijske programe. Sad tog nema i to je dodatni izazov za pojedina visoka učilišta koja su upisivala učenike srednjih strukovnih škola bez polaganja državne mature.

Odnosi li se to i na studente koji su srednju školu završili znatno ranije?

Svi oni koji su srednju školu završili prije 2010. su oslobođeni polaganja državne mature i oni jedini mogu nastaviti svoje obrazovanje bez polaganja državne mature. 

Spomenuli smo da je put do donošenja zakona bio dug. Ono što je zanimljivo je da su ti zakoni padali upravo zahvaljujući članovima akademske zajednice. I oko ovog zakona je bilo puno prijepora, što sada očekivati? 

Velika je nesloga unutar akademske zajednice kad su u pitanju pogledi na reforme i na ono što treba raditi. Nekima unutar akademske zajednice je vrlo komotno da se ništa ne mijenja, međutim sada je bilo ne pet do 12, nego 12 i 5 da se donese novi zakonski okvir koji će prodrmati sustav. Što očekivati sada?

Najveća determinanta koju nitko ne može usporiti je broj potencijalnih konzumenata usluga visokog obrazovanja, brojke se smanjuju i ustanove se moraju mijenjati i prilagođavati. Rješenje je internacionalizacija i gašenje starih studijskih programa koji su zastarjeli i pokretanje novih. Treba biti fer i reći da postojeći zakonski okvir koji regulira rad i dinamiku gašenja i uvođenja novih studijskih programa također treba modernizirati i učiniti fleksibilnijim.

Jedna od izmjena se odnosi na godine s kojima profesor može predavati na visokoj obrazovnoj instituciji. Vi taj problem u privatnom dijelu nemate ili imate?

Nemamo. Kod nas nema starih zasluga, jer zaista ne znam osim u iznimnim slučajevima, ako govorimo o tome da se konstantno treba prilagođavati najnovijim trendovima, pa znamo da dob za mirovinu definira vrijeme kada se teže prilagođavati novim trendovima, i samim time potreba za kadrom koji je praktički otišao u mirovinu je znatno manja. Naravno da to ne znači da profesori i nastavnici sveučilišni koji su napunili tu dob su neiskoristivi, dapače, ali ne u smislu da budu nositelji studijskih programa ili pojedinih visokih učilišta.

U ranijim odgovorima spomenuli ste da u ovom zakonu ima i elemenata koji nisu neki značajni korak naprijed. Koji su to?

Sigurno bi bilo puno bolje da je napravljen veći iskorak kod upravljanja javnim sveučilištima. Uvijek je zakonodavac taj koji bi želio drastičnije reformirati to područje, s druge strane sveučilišta su veliki sustavi i zahtijevaju puno više prilagodbe i vremena za prilagodbu, pa u tom smislu treba biti umjereniji. Ono što se nekoliko puta događalo je to da je u Hrvatskoj Ustavni sud više puta stavljao rampu na pojedine zakonske izmjene u području visokog obrazovanja, pa je tu bio i taj element kojeg je trebalo nekako uglazbiti. 

Sve u svemu, zakon ima i nekih promjena koje su na prvi pogled tehnike i kozmetičke, to je bilo pogrešno interpretirano kada se prvi put pojavilo, da više ne postoje visoke škole nego samo veleučilišta. To ne znači da će se postojeće škole ugasiti nego će samo promijeniti naziv u veleučilište. Do sada je jedina razlika između visokih škola i veleučilišta bila brojka studijskih programa koji su izvodili. Visoka škola je bila do dva, veleučilište tri ili više u tri različita polja znanosti. Jedna od velikih promjena o kojoj je bilo govora je i činjenica da će u rektorskom zboru koji su do sada činili rektori javnih veleučilišta sada s punim pravom glasa participirati i rektori privatnih sveučilišta.

Koliko je to korist za studente privatnih sveučilišta?

Nema tu drastične i velike koristi, ali činjenica je da rektorski zbor ima ovlasti donositi neke odluke koje se tiču i privatnih sveučilišta. Samim time ako neko tijelo okuplja samo dio sustava, a donosi odluke bez da podrazumijeva cijeli sustav na koje se te odluke donose, onda to nije u redu. Primjerice rektorski zbor je uvijek do sada donosio odluke o kriterijima za izbor nastavnika u znanstvena nastavna znanja. To su morala primjenjivati i privatna sveučilišta, a nisu mogla sudjelovati u tom postupku. 

I tu je uvijek bilo problema?

Bilo je problema, jer i sad je bilo kritika od dijela akademske zajednice da je to privatizacija visokog obrazovanja, što je totalno pogrešno, ali to nije tako jer od ukupnog broja studenata u RH samo njih 6% studira na privatnim veleučilištima i to je zanemariv postotak koji ne može ni na koji način ugroziti javni sustav. S druge strane percepcija je da je privatnih puno više iz jednostavnog razloga jer je pred svima nama imperativ da budemo glasni i vidljivi i da se borimo da potencijalni studenti koji mogu doći studirati na naša visoka učilišta znaju da smo uopće tu.

Hrvatska ima dugu tradiciju javnog visokog obrazovanja i relativno je kratko u privatnom, od 1997. godine, i koliko to je već 25 godina i dalje je to premalo da to uđe u svijest da je javno i privatno znanje jednako vrijedno. Zbog toga konstantno treba razmontiravati nekakve kritike o nekakvoj privatizaciji koja je zaista smiješna ako govorimo o brojci od 6%.

Zagrebačko sveučilište dobilo je novo vodstvo i novog rektora. Što od njega očekujete?

To što možemo očekivati od novog vodstva ćemo suditi prema njihovim prvim potezima i rezultatima. Činjenica da je percepcija prošlog vodstva i protekle garniture koja je bez većih promjena u kadrovskoj strukturi na vrhu upravljala Zagrebačkim sveučilištem proteklih osam godina nije dobra. Što očekivati od novog rektora tek ćemo vidjeti, on je preuzeo dužnost prije mjesec dana, inauguriran je prošlog tjedna. Jedna zgodna promjena je da je na ovogodišnjoj smotri sveučilišta onemogućen nastup svim ustanovama osim onima sa Zagrebačkog sveučilišta.  

Ne znam je li to naznaka neke nove politike ili je to odluka koja je donosena za vrijeme prošle uprave, ali nadam se da će novo vodstvo biti inkluzivnije i da će više komunicirati s dionicima izvan sustava i da nećemo ponovno imati nekakvih nerazumijevanja kao s prethodnom upravom koja je umjesto da radi na kvaliteti vlastitih studijskih programa radila sve da se spusti razina na kojoj se nalaze stručni studiji u hrvatskom kvalifikacijskom okviru.