Fotoreporter Reutersa Damir Šagolj proteklih je dana svojim objektivom ponovno zavirio iza zastora izolirane Sjeverne Koreje u čijem se glavnom gradu Pjongjangu prvi put nakon 1980. godine održao partijski kongres. Njegove su fotografije i ovaj put obišle svijet, a zapažene su i na ovim našim meridijanima odakle je potekao, a danas je stacioniran u Pekingu, gdje pokriva širu kinesku regiju. Objavljivao je u vodećim svjetskim medijima poput Newsweeka, The New York Timesa, The Washington Posta, Le Monda i Spiegela, a dobitnik je i brojnih strukovnih priznanja, među njima i nagrada World Press Photo natječaja u kategoriji “svakodnevnog života”, za fotografiju osvijetljene slike sjevernokorejskog lidera Kima Il-sunga snimljenu prije četiri godine. Rođen 1971. u Sarajevu, sin glasovitog novinara Oslobođenja Mirka Šagolja prošao je 15-ak ratišta diljem svijeta, no najzatvorenija zemlja na svijetu posljednjih je godina njegova snažna inspiracija, što je i povod za razgovor s jednim od najvažnijih fotoreportera današnjice.
Kakve impresije nosite iz Sjeverne Koreje?
Tri sam puta putovao u Sjevernu Koreju, uvijek kao novinar. U tih tek nešto više od dvadeset dana u zemlji koju samo povlašteni i probrani mogu posjetiti, vidio sam tek vrlo mali dio onoga što ona jest, i to je ono što me ograničava i obvezuje da ne donosim brzoplete zaključke. Vidio sam samo ono što domaćini nama novinarima pripreme i eventualno neki detalj kroz prozore autobusa dok putujemo od tvornice koju su nam upravo pokazali do dječje palače u kojoj se sprema predstava za drage goste. Stranci, kao i novinari iz inozemstva, mogu bez problema posjetiti metro u Pjongjangu i vrlo često se upravo on nalazi na listi mjesta koja domaćini predlažu kao atraktivna. Ja sam se tim istim metroom vozio u nekoliko navrata i prije ovog posjeta.
Međutim, vidio sam samo dvije, uvijek iste stanice. Što se događa i kako metro izgleda iza toga, ja nažalost, iz prve ruke, ne znam.
Organizirane grupe stranih turista i studenti iz inozemstva u prilici su, pogotovo u posljednje vrijeme, vidjeti i ostale stanice obiju linija metroa u Pjongjangu. Moja su putovanja, u grupi s drugim novinarima i domaćinima koji su za nas zaduženi, završavala na Yunggwang stanici ispred koje bi nas čekali isti oni koji su nam mahali za sretan put dok smo se, stanicu prije, spuštali u jednu od najdubljih i najmisterioznijih podzemnih željeznica na svijetu. To je dio uhodanog programa, i tu nema iznenađenja.
Kako izgleda raditi u strogo kontroliranim uvjetima?
Stranim novinarima je, bez izuzetka, kretanje ograničeno i sve što radimo strogo je kontrolirano. Vladini vodiči, inače vrlo profesionalni i fer, uvijek su s nama i odsjedaju u istom Yanggakdo hotelu sagrađenom na riječnom otoku u centru Pjongjanga. Oko tog hotela nema ništa interesantno pa ako bismo se i odlučili za šetnju, maksimalno uzbuđenje bio bi razgovor s taksistom koji kunja čekajući mušteriju.
Vodiči, koji su nam dodijeljeni po nama nepoznatom kriteriju, organiziraju posjete mjestima i događajima za koje oni misle da bismo ih trebali vidjeti, ali su otvoreni i za eventualne promjene plana ako ono što mi predložimo nije, da tako kažem, preambiciozno. Naravno, mi tu trebamo biti, a iskusniji novinari upravo to i jesu, izuzetno realni i skromni u zahtjevima.
Ono što u Pjongjangu vidimo uvijek je puno manje od onoga što bismo željeli vidjeti pa će prevelika očekivanja i za njih vezana razočaranja istog intenziteta neiskusnom i nestrpljivom novinaru biti golem problem.
Novinarske pripreme su možda i najbitniji dio posla dopisnika iz tuđine. Kada govorimo o Sjevernoj Koreji, te su pripreme još i važnije. Što više znate, pogotovo konkretnih a svježih detalja o toj zemlji, to će vam lakše biti uklopiti ono malo što vidite na licu mjesta u mozaik velike priče.
Nakon što su dopustili novinarima ulazak u neke dosad neviđene dijelove Pjongjanga, jeste li stekli dojam da se Sjevernokorejci pomalo otvaraju svijetu?
Da li se Sjeverna Koreja otvara prema svijetu, teško da ćemo saznati ako nas novinare puste još nekoliko stanica metroa dalje. To je pitanje na koje i najiskusniji analitičari vrlo pažljivo i sa zadrškom odgovaraju.
Kako je došlo do vašeg angažmana u Reutersu, jednoj od najvećih novinskih agencija?
Rođen sam u tipično sretnoj obitelji, u sretno vrijeme i u sretnoj zemlji. Karijera oca novinara će, iako to nije bio prvobitni plan, ipak presudno utjecati na ono čime će se njegov stariji sin baviti. Trebao sam, a da je bilo više sreće i pameti, a manje primitivizma i divljanja devedesetih, biti inženjer energetike. Za to sam se, vrlo uspješno i ambiciozno, školovao u tadašnjem Sovjetskom Savezu i Sarajevu.
Međutim, rat je učinio svoje i polomio užasno mnogo. Ispod ruševina Sarajeva ostali su pokopani moji planovi o karijeri u moćnom Energoinvestu i majčini snovi o sinu inženjeru.
Nakon rata, jer već mi je bilo 25, morao sam velikom brzinom pronaći novu profesiju. Jedino čega sam se istog trena mogao prihvatiti a da je ispunjavalo moje ambicije bilo je novinarstvo. Kako sam o fotografiji ipak nešto znao i njom se pomalo bavio, fotonovinarstvo je bilo logičan izbor. To se sve događalo kada su velike novinarske kuće i imena napuštali Sarajevo i iza sebe ostavljali prazan prostor koji je netko vrijedan i svjež trebao popuniti. Bosna i Balkan će, po inerciji, ostati na stranicama velikih novina još neko vrijeme i ja ću tu vidjeti svoju priliku.
U Reutersu su, srećom, prepoznati tu moju ambiciju i odmah mi dali priliku. Već nakon godinu dana, tijekom kojih sam im svakodnevno nudio priče i poslijeratne, uglavnom užasne, slike bosanske stvarnosti, urednici u Reutersu ponudili su mi stalni angažman.
Otad je prošlo dvadeset godina, a ja se i dandanas svojim poslom bavim istim žarom kao i na samom početku kada mi je svakodnevni rad, rad i samo rad bio možda i jedina prilika da se izvučem iz mulja Bosne devedesetih.
Kakve priče vas najviše zanimaju?
One koje govore o bitnim stvarima. Uvijek ću u prvi plan gurnuti priču koja obrađuje ili barem upućuje na bitnu temu, a ne onu koja je samo vizualno ili na drugi način atraktivna.
To jest zahtjevniji i možda i nepopularniji put, ali ako sam već u prilici birati, onda će to biti relevantno na račun atraktivnog.
To, srećom, ne mora uvijek biti priča o nečemu lošem i teškom. Neke od meni najdražih priča su pozitivne, one u kojima društvo i pojedinac slave život.
Ako je onaj tko tim objektivom komandira dobar u svom poslu, taj će zamrznuti trenutak, ta će slika, otrgnuta od događaja, ostati da peče koliko god mi od toga bježali
S fotoaparatom u ruci obišli ste mnoga ratišta. Što vas motivira da odlazite u krizna žarišta, ondje gdje fijuču meci, gdje se olako gubi glava?
Moj je ratni put počeo u Bosni. To je bio, tako će i ostati, najbrutalniji i, po dubini i načinu destrukcije, najstrašniji rat kojem sam imao priliku svjedočiti. Užas Bosne tih strašnih devedesetih će, iako sam to dugo odbijao priznati, ipak temeljno odrediti sudbinu moje generacije.
Novinarstvom sam se ozbiljno počeo baviti tek nakon tog rata – uslijedio je ostatak “balkanske priče” koju sam s fotoaparatom i bilježnicom pratio, a krajem devedesetih sam se, profesionalno, preselio na Bliski istok. Uglavnom su to bili vrlo česti i dugački novinarski zadaci u Iranu, Libanonu, Izraelu i Palestini. Poslije napada 11. rujna na New York, a čijim sam neposrednim posljedicama kao novinar također svjedočio, Afganistan, a potom i Irak postaju glavna odredišta na koja novinari moga profila, pa tako i ja, odlaze.
U Aziju, koja je polako preuzimala sve više naslovnih stranica, preselio sam se 2009. godine. Iz Bangkoka, u kojem sam živio gotovo šest godina, putujem po žarištima za koja do tada nisam ni čuo, ona na granicama Burme, Kine, Bangladeša, Malezije i Tajlanda, otocima Indonezije...
Iskreno, nekog posebnog, dramatičnog motiva za bavljenje ovim poslom nemam. To je splet okolnosti na koje ja nisam mogao utjecati, a imaju veze s iskustvom koje nosim iz Bosne, na koji se nadovezao drugi splet okolnosti u kojem sam ja suučesnik – ja ovaj posao radim predano i sa žarom, a to ne ostaje neprimijećeno i nenagrađeno. To je dobra kombinacija koja čovjeka čini zadovoljnim, ispunjava ga pa misli da sve možda i ima nekog smisla.
Koliko je teško promatrati ljudske patnje u ratom zahvaćenim područjima, na neki način, skriven iza objektiva?
Teške su to traume, zaista, ali ništa teže od onih liječnikovih ili humanitarnog radnika kroz čije ruke cure životi nevinih. Problem s objektivom je što on fokusira i približava, a onda kamera iza njega taj detalj i ovjekovječi, taj trenutak užasa, ili sreće, otkine od filma koji ide dalje.
Ako je onaj tko tim objektivom komandira dobar u svom poslu, taj će zamrznuti trenutak, ta će slika, otrgnuta od događaja, ostati da peče koliko god mi od toga bježali. Ta se cijena mora platiti.
Naravno, svi mi imamo svoje metode da se od toga zaštitimo. Neke funkcioniraju bolje, neke ne baš tako dobro. Neke čine više štete nego koristi.
Jeste li se umorili od putovanja i novinarskog posla ili još uvijek osjećate strast prema profesiji? U vašem slučaju, čini se da nije riječ o poslu, već o životnom pozivu.
Jesam, realno sam umoran, i to je jedan umor satkan od mnogo malih, ali upornih umora. Nisam više ni mladić u dvadesetim, ali odbijam baš to prihvatiti kao važan faktor.
Ono od čega sam ozbiljno umoran jesu odricanja koja ovaj posao vuče za sobom, i sve one stvari koje sam sebi, a pogotovo svojim bližima, dugo godina uskraćivao. Sada je tu i obitelj bogatija za jednog malog dječaka koji ponekada misli da tata živi u telefonu, jer ga na njegovu ekranu prečesto viđa.
Od toga se čovjek umori više nego od bilo kojeg fizičkog rada. Međutim taj umor je potpuno očekivan i prirodan u ovom segmentu karijere. Sada se polako diže ručna kočnica i donekle se mijenja način na koji sam uključen u isti ovaj posao.
Biste li se, nakon tolikih lutanja, jednog dana voljeli zauvijek vratiti u svoje Sarajevo?
To nikada nisam dovodio u pitanje, taj konačni povratak. Hoće li to biti baš Sarajevo, a hoće, ili neki drugi grad u bivšoj domovini manje je bitno. Ja sam previše vremena proveo daleko od kuće, prijatelja i onoga što suštinski osjećam i razumijem, i toga sam željan više nego bilo koje mirne luke u kojoj bih eventualno, kada se za nekih 40-50 godina prestanem baviti ovim poslom, mogao završiti.