Demonstracije održane 9. listopada 1989. u Leipzigu označile su uvod u kraj tadašnjeg DDR-a. Ti prosvjedi nisu bili prvi, ali su predstavljali prekretnicu, smatra Alexander Kudascheff. Deveti listopada 1989. datum je koji je ušao u njemačku i europsku povijest. Tog ponedjeljka 70.000 ljudi okupilo se u Leipzigu, da bi prosvjedovali protiv SED-a, komunističke partije u bivšem DDR-u, drugoj njemačkoj državi. Oni su protiv komunističkih moćnika skandirali: "Mi smo narod".
Bile su to masovne demonstracije usmjerene odozdo protiv "onih gore", glavešina u Politbirou i Centralnom komitetu, koji više nisu znali ništa o potrebama naroda: slobodi. Sloboda u životu, sloboda u društvu, ali i sloboda da putuju i što je još važnije: sloboda da otputuju iz zemlje. Jer, dok su jedni sve masovnije prosvjedovali na ulicama protiv tutorstva države, ne samo svakog ponedjeljka u Leipzigu, nego i u Halleu ili Eisenhüttenstadtu, deseci tisuća frustrirani sklerozom države i sustava napuštali su DDR, najčešće ilegalno. Bila je to demonstracija nogama – u DDR-u i izvan DDR-a.
Taj 9. studenoga bio je prvi "miljokaz" u povijesti slobode u Njemačkoj. Bio je to dan u kojem je 70.000 građana imalo hrabrosti javno reći NE DDR-u. Bio je to prvi dan mirnog ustanka u razdoblju od iduća četiri tjedna do 9. studenoga 1989., kada je pao Berlinski zid – četiri tjedna u kojima se pisala njemačka i europska povijest. Bio je to dan u kojem su Nijemci – koji, prema Lenjinovoj zločestoj opasci, kupuju kartu za ulazak na peron kad u revoluciji krenu zauzeti željeznički kolodvor – dijelom prednjačili u ustanku naroda srednje i istočne Europe protiv komunizma, protiv diktature tamošnjih komunističkih partija, protiv pretenzija Moskve za dominacijom.
Ono što je u Poljskoj započeo sindikat Solidarnost ranih 1980-ih godina i što je spiritualno pratio poljski papa Ivan Pavao II., razbuktalo se u ta četiri tjedna, kako u Istočnoj Njemačkoj, tako i kod Poljaka, Čeha, Slovaka i Mađara. Narod se podigao i komunističke diktature su implodirale.
Nekoliko tjedana prije 9. listopada DDR je pompozno i uz vojne parade proslavio jubilarnih 40 godina postojanja države. Međutim, znak vremena, želju za promjenama državni i partijski vrh nije primijetio. Oni su na miran način izazvani na dvoboj i pometeni. Tog 9. listopada istočni Nijemci počeli su pisati povijest. Započela su četiri miroljubiva tjedna – s uvijek novim demonstracijama i okupljanjima – i tako je okončana njemačka i europska podjela. Taj 9. listopada početak je njemačke slobodarske povijesti, miljokaz na putu prema 9. studenoga, datumu pada Berlinskog zida. To je dan na koji istočni Nijemci, a posebno oni iz Leipziga, mogu biti ponosni. To je dan kada je narod izgubio strah od diktature.
>>Zašto usred Beča i Berlina još uvijek stoje spomenici sovjetskoj Crvenoj armiji?
>>20. obljetnica pada Berlinskog zida
Dan kad su Nijemci odbacili strah i ustali protiv diktature još nije svanuo.