Bilo je nešto nakon podneva, u Zagrebu su tog 7. listopada u Banskim dvorima trajali sastanci kojima su nazočili svi koji su nešto značili u tadašnjem političkom životu Hrvatske. Za stolom su se, uz predsjednika Franju Tuđmana, našli i predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić te ondašnji jugoslavenski premijer Ante Marković. Trojica predsjednika žurila su se donijeti zaključke koji će izmijeniti tijek povijesti na našim prostorima. No, nakon ulaska u Tuđmanov kabinet, u trenutku dok je predsjednik telefonski razgovarao sa svojim slovenskim kolegom Milanom Kučanom, Banske je dvore zatresla strahovita eksplozija.
Poletjeli iz Udbine i Bihaća
Dogodilo se to u posljednjem tjednu tromjesečnog moratorija na odluke o samostalnosti i odcjepljenju Hrvatske, uvedenom pa i nametnutom kao posljednji pokušaj Europske zajednice da spasi Jugoslaviju, kada je postalo jasno da neovisne Hrvatske neće biti bez oružanog sukoba.
Prema planu vrha JNA, Zagreb je trebao biti napadnut jugoslavenskom ratnom avijacijom u tri borbena leta, a uz sudjelovanje 70-80 aviona. No, nakon intervencije tadašnjeg hrvatskog premijera Franje Gregurića kod sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, da to “pokuša spriječiti svojim utjecajem u Beogradu”, odlučili su se “samo” na likvidaciju državnog vrha nove Hrvatske. Iz beogradskog kruga admirala Branka Mamule koji je, iako u mirovini, svakodnevno dolazio na sastanke umirovljenih i aktivnih oficira JNA, rečeno je da Tuđman “mora otići milom ili silom, jer je to uvjet za prestanak krvoprolića i razrješenje jugoslavenske krize”.
Dva dana prije atentata, vojni kontraobavještajci (KOS) od najbližeg suradnika premijera SFRJ Ante Markovića doznaju da će se on, putujući preko Mađarske, sastati s Franjom Tuđmanom u Zagrebu, gdje se nalazio cijeli državni i vojni vrh nove hrvatske države u stvaranju. Bila je to prilika koju su u Beogradu čekali.
Tijekom ponedjeljka 7. listopada na području Zagreba oglašeno je sedam zračnih uzbuna. Borbena skupina koja je iznenada napala Banske dvore, prema rekonstrukciji autora knjige “Atentat na Hrvatsku”, sastojala se od dva zrakoplova G-4 “super galeb” i dva MiG-a 21. Dan je bio sunčan i vedar, pa su odabrali smjerove napada tako da sunce ometa djelovanje hrvatske protuzračne obrane. Napad je izvršen iz dva smjera, a vjerojatnije je da su prvo djelovali “super galebovi” koji su na zadatak poletjeli s vojnog aerodroma Udbina, a zrakoplovi MiG-21 s aerodroma Bihać.
Glavni posao odradio je jedan od “super galebova”: prva bomba eksplodirala je pet metara iznad krovišta dvorišne zgrade u Ulici T. Brezovačkog 6, a druga je eksplodirala u južnom dvorištu Banskih dvora. Razbijena su stakla na gotovo svim prozorima, a krila i žaluzine prozora izbijeni su iz ležišta. U gotovo svim prostorijama Banskih dvora, a posebno u Svečanoj dvorani udarni je val bombe znatno oštetio inventar, no trojica predsjednika iz udara su izišla neozlijeđena.
Napeta sjednica u zgradi Ine
Danas se zna da je vojni vrh JNA zamislio da će likvidacijom trojice predsjednika potpuno obezglaviti RH i očistiti državni vrh SFRJ te dovesti Srbe kao njihove zamjene. Računali su da će takva akcija, premda je atentat, proći i u međunarodnoj zajednici, a nakon atentata planirali su izvršiti vojni udar i vojnom silom okupirati Hrvatsku.
Iz priopćenja vrha JNA, nakon atentata, kojim su odmah demantirali bilo kakvu organiziranu akciju protiv Tuđmana, Markovića i Mesića, dalo se iščitati da su naložili istragu kako bi vidjeli je li neki pojedinac pilot krenuo u neki osvetnički pohod, a iz Beograda tih su dana pristizale optužbe da su Hrvati sami podmetnuli eksploziv. No, stvarna namjera bila je očita: likvidirati Markovića, pa optužiti Hrvate da su ubili jugoslavenskog premijera (a i predsjednika Mesića), obezglaviti Hrvatsku ubojstvom Tuđmana te izvršiti vojni udar. No, takav plan nije se ostvario.
Već sutradan, 8. listopada 1991. u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici Sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih veza Republike Hrvatske s Jugoslavijom. Tim činom Hrvatska postaje neovisna država, te pokreće proces svoga međunarodnog priznanja.
Nacrt povijesne Odluke priredio je Vladimir Šeks, u to vrijeme potpredsjednik Sabora, koji se za Večernji list prisjetio atmosfere s povijesne sjednice Sabora.
– Svi smo bili pod strahovitim dojmom jučerašnjeg raketiranja i tog plana kojim se jednim udarcem željelo ubiti državno vodstvo Hrvatske. Napetost na sjednici mogla se rezati nožem. Šapatom se komentiralo da svaki čas mogu zagrmjeti bombe i... nema nas više. Domljan, koji je vodio prvi dio sjednice, neprekidno je požurivao zastupnike želeći da se sjednica završi u jednom danu – priča Vladimir Šeks. Da nije bilo atentata, bi li Sabor svejedno proglasio neovisnost? Sjednica Sabora, kaže taj svjedok vremena, bila je pripremana za 8. listopada, raketiranje je samo ubrzalo nezaustavljivi povijesni proces. Taj se dan od 2002. u Hrvatskoj obilježava kao Dan neovisnosti.
Prvi predsjednik je bio ličnost, drugi je bio dvoličnost a treći bezličnost.