Odluka koju danas donesu građani Hrvatske, može odvesti zemlju na dva različita puta. Razmišljanje nekoliko koraka unaprijed može nam dati barem približno jasnu sliku što nas čeka krenemo li u članstvo Europske unije, a što nas čeka kažemo li kojim slučajem "ne". Neki su uoči referenduma tvrdili da bi takvo razmišljanje nekoliko koraka unaprijed moglo predstavljati pritisak na birače, ali u svim drugim slučajevima takvo razmišljanje naziva se mudrošću. Evo nekih zamišljenih, ali vrlo izglednih scena s jednog i s drugog puta kojim Hrvatska danas može krenuti.
Bolja zemlja s boljim društvom
Evo kako izgleda put koji podržavaju vladajuća koalicija, najveća oporbena stranka, Crkva, HAZU, najveće braniteljske udruge, SSSH, te ukupno 60 posto birača anketiranih u terenskom istraživanju Crobarometra. Hrvatska je, očekivano, na referendumu, na najdemokratskiji mogući način, prihvatila ono čemu je stremila od proglašenja neovisnosti: da se, kao samostalna država, za svoje dobro i dobro svojih građana, pridruži Europi. Europi kojoj je oduvijek pripadala, ali kojoj sada, kroza snažnu političku i gospodarsku uniju, ponovo pripada na jedan nov, moderan način.
Nakon što je Europski parlament podržao Hrvatsku većim postotkom glasova nego što ih je dobila ijedna od istočnoeuropskih zemalja iz prijašnjih proširenja, i podrška hrvatskih građana na referendumu potvrdila je da je osjećaj pripadnosti obostran. Sjedimo za stolom na kojem 27 država članica kroji sudbinu Staroga kontinenta. Do 1. srpnja 2013. sjedimo za tim stolom kao "članica na čekanju", bez prava glasa, jer traje ratifikacija našeg pristupnog ugovora u 27 zemalja. Ratifikacija ide glatko: nakon onako jasne podrške europskih institucija Hrvatskoj, i hrvatskih građana Europi, nitko ni ne pomišlja otezati i smišljati razloge odgodi.
Sada je pozicija Hrvatske puno jača: mi smo nova članica primjer koje dokazuje da ideja europskog proširenja, ideja toliko snažna da je transformirala cijeli kontinent, nije izgubila na privlačnosti. Hrvatska je, svojom sposobnošću da se promijeni i postane bolja zemlja s uređenijim društvom, postala primjer drugim zemljama u susjedstvu koje se i dalje naziva "Zapadnim Balkanom", samo što Hrvatske na njemu više nema.
Hrvatska je u susjedstvu koje se naziva Europskom unijom. To je nešto što izaziva ponos u njezinim građanima, pozitivno djeluje na njezinu ekonomiju, stvara sigurnost i vjeru u to da možemo svoje živote mijenjati na bolje.
A ovako izgledaju scene koje bi nas mogle čekati krenemo li putem koji, prema terenskom istraživanju Crobarometa, podržava 31 posto birača. Što iz straha, što iz letargije, što iz inata ili iz brojnih drugih razloga, građani Hrvatske odlučuju odbiti članstvo u EU. Pristupni ugovor koji je Hrvatska potpisala ne može se ratificirati. Novac koji je u proračunu EU rezerviran za Hrvatsku raspodjeljuje se drugdje. Zemlja koja je 20 godina željela, a posljednjih 10 godina intenzivno radila na ulasku u EU, odjednom se zaustavila. Nastao je tajac. Europa, koja je podržavala ulazak Hrvatske, okreće se svojim problemima. Ne želi se više toliko baviti Hrvatskom. "OK, ako nećete, ne morate", pojednostavnjeno govori jedan bruxelleski dužnosnik Vesni Pusić koja se u ponedjeljak, dan nakon referenduma, pojavljuje u Bruxellesu na sastanku svih ministara vanjskih poslova EU, sastanku na kojem se osjeća suvišnom i nepozvanom.
Zvoni telefon, stiže poziv iz Washingtona. "Dragi prijatelji, toliko smo vam pomogli da uđete u euroatlantske integracije jer smo vjerovali da vi to zaista želite. Nije nam jasna, ali i sada poštujemo vašu želju. Samo, molimo vas, ne zovite nas u pomoć sljedeći put kad se osjetite izoliranima i usamljenima. Laku noć, i sretno". Hrvatska shvaća da je na referendumu odlučila u korist svoje štete. Tako osamljena, a sama ekonomski slaba, još je više izložena udarcima svjetske ekonomske krize. Kreditne agencije smanjuju joj rejting na razinu "smeća". Kad ih netko pita zašto, oni odgovaraju: "Kako mislite zašto? Može li itko išta jamčiti u Hrvatskoj nakon što ste se tako lako prokockali zajamčeni ulazak u Europsku uniju? Imamo sad drugih problema jer nas Europska komisija pokušava dovesti u red, ali, po novom stanju stvari, ta Komisija ne zastupa i vas Hrvate."
Šaroliko društvo "iz regije"
Još u nevjerici, Hrvatska se okreće oko sebe da vidi ima li barem nekoga. Ipak ima. Tu je nesložno političko vodstvo BiH. Tu je Makedonija sa svojim imenom kojeg nema. Tu je Albanija, nama toliko geografski bliska, a toliko udaljena zemlja. Tu je Crna Gora. Tu je Kosovo sa svojim barikadama. Tu je i Srbija, ali predsjednik Boris Tadić upravo hoda prema izlaznim vratima, na koja kucaju puno radikalniji pretendenti Vojislav Koštunica i Toma Nikolić.
To je naše novo društvo u slučaju odbijanja EU na referendumu. Društvo kojemu bismo, kao članica Europske unije, trebali poslužiti kao primjer napretka, kao ruka koja će im pomoći, kao poticaj na njihovu putu naprijed, ali kojemu bismo odbijanjem članstva u Europskoj uniji naštetili jednako kao i sebi. Uništili bismo posredno i njima, ali prije svega samima sebi, svaku ozbiljniju nadu.
Sve su ovo zamišljene scene, ali zamišljene na temelju stvarnih okolnosti. Glasački listić je kratak i jasan. Odluka je na građanima Hrvatske. Danas.
Joseph Goebbels.