Stalno plašenje kako po ulasku u EU više neće biti svinjokolje utjecalo je da neki Hrvati odustanu od te tradicije, ali veći dio ipak joj je ostao vjeran. Prvi i osnovni razlog je što se kvaliteta prave domaće svinjetine ne može usporediti s onom uvoznom iz trgovačkih lanaca. Slavonski uzgajivači kažu da je to Codex Alimentarius, odnosno nešto što je propisano knjigom zakona o hrani. Uzgoj svinja za svoje potrebe nije jeftin, ali to je cijena da znaš što jedeš.
Kada dođe dan svinjokolje, domaćina ujutro najprije uhvati muka, jer je riječ o velikom poslu. Unaprijed se zna tko kolje, tko drži posudu kada se hvata krv, tko pravi kobasice, tko peče čvarke... Većina iskoristi cijelu svinju, od koje na kraju ostanu samo kuhane kosti. Prave se i devenice i krvavice, a ne baca se ni koža, pa čak ni dlaka.
Tako je bilo i u subotu u dvorištu obitelji Ilijašević u Jarugama, istočno od Slavonskog Broda.
– Prije nego su nam došli dragi susjedi i prijatelji, obavili smo pripreme. Dolaze nam prije nego se razdanilo, čekaju ih vruća kava i prvi doručak. Mi u Slavoniji bi rekli, nešto nakoso narezano, a to je uglavnom lanjska slanina i kulen. Nakon domaće šljivovice, u cik zore počinje svinjokolja i radi se do doručka – govore braća blizanci Alojzije i Zlatko Ilijašević.
VIDEO: Tradicionalna slavonska svinjokolja kod domaćina Alojzija i Zlatka Ilijašević
– Čvarci se sole netom prije nego se jedu jer onda budu mekani i ukusni. Najbolje pašu uz rakijicu šljivovicu, domaći kruh i crveni luk – dodaju.
Većina Slavonaca nije se odrekla svinjokolje, ali ima i onih koji kupuju gotove polovice u trgovinama. Sve se komercijaliziralo i farmeri uglavnom rade kao kooperanti za velike tvrtke, a onih koji uzgajaju za svoje potrebe je malo. Oni koji su ostali uporni, neke bolje komade obavezno ostave sa strane.
– Ne daj Bože da se Slavonac razboli, mora jedan kulen sačuvati za doktora – smije se jedan svinjogojac.
Univerzalni cjenik ne postoji i malobrojni preostali “koljači” posao ugovoraju individualno sa svojim domaćinima, a oglasi tipa “koljemo vlastitim alatom po kućama” gotovo su iščezli. Prosječna dnevnica za takvog je majstora stotinjak eura, ako je riječ o kompletnoj svinjokolji s klanjem, šurenjem, soljenjem mesa, pečenjem čvaraka i vješanjem kobasica. Ako, pak, mesar radi samo za stolom, tada je njegova dnevnica 400 kuna.
– Koljači imaju puno manje posla nego prije jer uglavnom se cijeli posao odrađuje sa susjedima, rodbinom i prijateljima – kaže publicist Ilija Maoduš, dobar poznavatelj starih šokačkih običaja.
Prema njegovim riječima, kolinje je nekada bilo događaj jednak ostalim radovima koji se obavljaju u jesen, a danas je obveza. Ljudi se i danas okupe i obave posao, ali žele to obaviti što je brže moguće, bez imalo protkanosti duhovnom komponentom. Čvarke tope muškarci, a ne žene, samo da bi se sve završilo već u rano poslijepodne. Nekadašnje fine večere i druženja uz mirisne krafne, rujno vino i pjesmu zamijenjene su užurbanim radom i obvezom.
– Nekada je bila čast ići na svinjokolju, a danas samo rade uigrane ekipe. Ljudi spoje ugodno s korisnim i tako se kroz ta druženja razviju višegodišnja prijateljstva te vrste i to traje – ističe Maoduš.
Sad buju ih vegani odmah nazvali svinjofobima i pokrenuli svinja pride....