Danas Adris, sutra možda Agrokor: Treba li ih država braniti?

Medijske priče da je rovinjska Adris grupa meta neprijateljskog preuzimanja nisu dobile nekog posebno velikog odjeka u široj javnosti. Čini se da prosječni medijski konzumenti to doživljavaju prije svega kao poslovnu vijest koja se ne tiče mnogo njihovih svakodnevnih života. No, sasvim sigurno, snažno je zagolicala znatiželju poslovnih i političkih krugova i dijela medija – kako zbog toga što su oni itekako svjesni da je Adris grupa trenutno puna gotovine, nakon prodaje duhanskog biznisa za astronomsku svotu veću od pola milijarde dolara, tako i zbog toga što se navodno kontra Ante Vlahovića i njegovih saveznika na strani preuzimatelja nalazi Plinio Cuccurin, njegov nekadašnji suradnik, a danas još uvijek jedan od većih dioničara Adrisa – i to u sprezi s češko-slovačkim investicijskim fondom J&T, s kojim je navodno sklopio i opcijski ugovor. Tko je tu kome zaleđe, možemo nagađati.

Iako je Vlahović – opet navodno – već uspješno izmaknuo pokušajima preuzimatelja, i dalje veliki dijelovi te priče ostaju u domeni spekulativnog, s mnogo dvojbenih i neprovjerljivih informacija. No, bez obzira na istinitost ili neistinitost ovih navoda, više od poslovno-političkih intriga u ovom slučaju širu javnost ipak bi trebala zanimati mogućnost da se i druge ključne hrvatske tvrtke nađu na udaru preuzimatelja iz inozemstva. Kako se postaviti? Je li to prirodan slijed događaja u poslovnoj biocenozi, u kojoj veća zvjerka uvijek jede manju? Treba li se braniti od onih proždrljivih, koje ne zanima razvoj naših resursa, onih koji samo jedu i idu dalje? I ako treba, postoje li još uvijek obrambeni alati koje bismo pri tom mogli upotrijebiti? Treba li se Hrvatska i može li se oduprijeti stranim preuzimateljima ključnih domaćih tvrtki? Što ako sutra stranci preuzmu i posljednje velike hrvatske kompanije?


Nije jeftino domoljublje

U slučaju Adrisa, u jednom trenutku možda nam se moglo učiniti da je došlo do pravedne razmjene: Adris je strancima prodao TDR, i to za senzacionalnu svotu, u trenutku kad je bilo jasno da više neće moći dugo zadržavati njihov ulazak na hrvatsko tržište, onako kao što je desetljećima vješto i lukavo uspijevao. S druge strane, Adris je preuzeo Croatia osiguranje čije je dionice država već bila spremna prodati bilo kojem najboljem ponuđaču te je tako jedna od ključnih domaćih tvrtki zadržana u hrvatskim rukama, što god to kome značilo.

Iako su neki iznosili i dvojbe oko toga je li Adris bio u povlaštenoj poziciji i je li cijena koju je platio doista odgovarala stvarnoj vrijednosti kupljenog, mnogima se činilo itekako važnim da sjedište za Hrvatsku tako važne kompanije ostane u Zagrebu. Ne zbog nekog jeftinog domoljublja, a kamoli nacionalizma. Naime, dolazak uspješnih stranih kompanija za neko nacionalno gospodarstvo dokaz je njegove privlačnosti i uspješnosti. No, jednako je važan dokaz uspjeha i postojanje opipljivog udjela domaćih tvrtki koje su u stanju nositi se s tim moćnim pridošlicama. Iznimno su rijetke nacije koje prosperiraju, a da nemaju svojih nacionalnih regionalnih, pa i globalnih igrača.

Desetljetni snovi o domaćoj bankosiguravateljskoj grupaciji, u koju bi se povezale jedine preostale dvije velike domaće financijske institucije – Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka – tijekom ove krize već su se bili raspršili poput mjehura od sapunice, ako su ikada i imali stvarnu podršku u hrvatskoj vlasti. No, perspektiva da Croatia osiguranje sa zaleđem financijski dobro popunjene Adris grupe ostane regionalni igrač, s potencijalom da postane respektabilan lovac, a ne iznemogla lovina, svakako se činilo kao dobrodošao bonus u tom lančanom preuzimanju.

Naravno, treba priznati, samom prodajom multinacionalnoj kompaniji ni TDR nije tek tako nestao s hrvatskog tržišta. Suprotno nekim zlogukim najavama da moćni BAT samo želi eliminirati konkurenciju i zatvoriti pogone, nova uprava na čelu s Indijcem Ramom Addankijem najavljuje da će do kraja upotrijebiti tek djelomično iskorištene kapacitete nove tvornice u Kanfanaru.
No, to što smo blagonaklono gledali kako jedna važna domaća tvrtka preuzima drugu važnu domaću tvrtku ne znači da smo dugoročno riješili problem. Dapače, kao što vidimo na primjeru Adrisa, nikad ne možemo predvidjeti hoće li možda već sutra neka moćna multinacionalka iskazati apetit prema samom Adrisu – ili nekoj drugoj važnoj hrvatskoj tvrtki. Što, dakle, ako netko sutra dođe s ponudom koja se ne može odbiti te poželi kupiti – Agrokor? 
Iako se to iz mnogo razloga čini nemoguće, bismo li doista mogli ostati hladni na mogućnost da Ivica Todorić, ili njegovi nasljednici, u jednom trenutku odluče, kao naprimjer Luka Rajić, spremiti nekoliko stotina milijuna ili nekoliko milijardi kuna na račun i krenuti nekim drugim poslom? A da na njihovo mjesto dođe neka tvrtka s drugog kontinenta koja s tom imovinom ima neke posve drugačije zamisli?

Na to nijedna vlada ne bi mogla ostati nijema.

Adris je svojim izlaskom iz duhanskog biznisa i prelaskom iz "nezdrave" industrije u "zdravu" – turizam, zdrava hrana, životno i drugo osiguranje – zapravo postao Hrvatskoj još važniji nego što je bio. Na spekulacije o njegovom preuzimanju oglasio se i sam premijer Zoran Milanović koji je, komentirajući glasine o neprijateljskom preuzimanju, naglasio da je Adris "prevažna i preuspješna tvrtka" te da je, iako vlada nad njima nema ingerencija, "siguran da ćemo spriječiti svaku nezakonitost".
To je realno otprilike sve što je u tom trenutku mogao i smio reći, jer kao predsjednik vlade jedne članice EU sasvim sigurno mora poštivati stroga pravila tržišnog natjecanja. No, da mu je netko postavio pitanje o Agrokoru, sasvim sigurno bi on, kao i mnogi, u tom trenutku progutao knedlu. Jer, Agrokor je sâmo gradivo hrvatske poslovne piramide, od temelja do vrha. Što kad bi netko sutra te kockice odlučio presložiti prema svojem nahođenju, nekom svojem trenutačnom hiru?

Gledajući izvana, moglo bi se lako zaključiti da je malo vjerojatno da sam Ivica Todorić razmišlja o takvim scenarijima potpunog izlaska, jer on se doista dugo odupirao idejama da moć u svojem koncernu podijeli s bilo kime izvan svojeg kruga. Jednostavno, teško je zamisliti da bi on tek tako odustao od svojeg životnog projekta. Lakše je zamisliti da se riješi nekog njegovog dijela. Bilo zbog neke poslovne nedaće ili da sebi olakša život.
Kad bismo imali više Agrokora, vjerojatno bismo mogli i pozdraviti dolazak jednog moćnog stranog preuzimatelja. No, uzevši u obzir da je Agrokor samo jedan, da je u njemu nakon preuzimanja Mercatora zaposleno viđše od 60.000 ljudi, te da je u njegovom sastavu toliko tvrtki o kojima izravno ovisi hrvatsko gospodarstvo u cjelini, reklo bi se da država mora biti pripravna čak i za takve scenarije. Dakle, čak i kad se ne radi o tvrtkama u kojima država ima značajne udjele, ali su one važni dionici ukupnog gospodarstva i nositelji razvoja i zapošljavanja. Što uopće učiniti? Prije petnaestak godina to bi bilo lako spriječiti. Sve donedavno i uprave poduzeća u (su)svlasništvu države imale su širok prostor za zaštitu vlastitih interesa, kao u slučaju Podravke.

Vlade bi pod pritiskom nezadovoljne javnosti sasvim sigurno našle načina zaustaviti tako nešto. No, iako smo, naviknuti na razne promjene vlasništva na rubu zakona, skloni i sasvim normalna spajanja i preuzimanja gledati s podozrivošću, na koncu smo se ipak naučili da je to igralište na kojem riskiraju i zarađuju veliki, a gdje nije pametno gurati vlastiti nos. Danas ni javnost više ne bi reagirala na isti način. Živimo u vremenu kad je slobodno tržišno natjecanje ključna mantra modernog gospodarstva i tu se jedino razni tržišni regulatori mogu postaviti između kupca i prodavatelja.
Zanimljivo, iako se šarolikost sastava koncerna poput Agrokora može doživjeti kao mana, to može biti i njegova najsigurnija zaštita protiv preuzimanja. Jer, svaki potencijalni preuzimatelj morao bi progutati previše gorkih pilula ako bi se poželio domoći onog dijela koji ga doista zanima. Malo je vjerojatno da bi se našao netko tko je posve kompatibilan s Agrokorovim ustrojstvom.

Olakšati život poduzetnicima

A što može država učiniti kako bi spriječila svoje poduzetnike da odustanu čim im se pruži prva dobra prilika za kapitalizaciju svojih uloga? U svakom slučaju, ne može im to zabraniti. Možda će se odgovor činiti banalan, ali jedino rješenje je aktivno poticati one s poduzetničkim duhom, kako bi se rađalo što više takvih tvrtki, dati im priliku da skupe hrabrosti riskirati u tome da dio života, ili cijeli život, posvete svojem poslovnom projektu, pružiti im najbolje moguće uvjete kako se ne bi osjećali kao da ih vlada i društvo promatraju kao državne neprijatelje. Pogurati ih u odluci da stvaraju nova radna mjesta, srušiti pri tome sve suvišne barijere, stvoriti jeftinu i efikasnu upravu, ne mijenjati dramatično poreze i zakone nekoliko puta godišnje, pa ni u desetljeću. Pustiti ih da rade i stvaraju i dirati ih jedino kad krše zakon.

Nažalost, ova vlada u prvoj godini svojeg mandata utjerala je mnogim poduzetnicima strah u kosti i ubila veliki dio poleta kod onih koji su očekivali promjene. Zato su ove četiri godine umnogome izgubljene. iduća je godina nova šansa za optimizam, u kojoj treba nadoknaditi propušteno – koja god vlada dobila priliku, ovaj put mora je iskoristiti ako ne želi da tipičan hrvatski poduzetnik bude onaj koji samo sanja priliku da pobjegne na neko perspektivnije mjesto, nakon što mu netko zakuca na vrata sa svežnjem novčanica uz poruku: Uzmi lovu i bježi.