Država je imala obvezu intervenirati

Potvrđivanje ustavnosti dvaju zakona kojima je provedena konverzija kredita u “švicarcima” veliko je olakšanje za potrošače, politička satisfakcija Vladi Zorana Milanovića i ministru financija Borisu Lalovcu, ali ipak laude ponajviše idu građanskoj inicijativi Franak i sucu Trgovačkog suda Radovanu Dobroniću koji je prvi probio “institucionalni led”, a neke njegove ključne teze bliske su zaključcima Ustavnog suda.

Nije povrijeđena procedura

Prema podacima Ministarstva financija (MF) nakon deset godina otplate kredita, mjesečne rate za povrat kredita u CHF porasle su oko 60% do 80%, a glavnica 30% do 40%, što je potrošače dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na banke, obrazlaže Ustavni sud. Kod takve dužničke krize, i polazeći od toga da naš Ustav spada u skupinu tzv. socijalno svjesnih ustava, država je imala pozitivnu obvezu poduzeti određene mjere u gospodarstvu odnosno umiješati se u tržišnu funkciju (svaka sličnost s lex Agrokor je slučajna op.a.) kako bi umanjila ekstremne socijalne razlike nastale zbog aprecijacije CHF. Vlada je dostatno obrazložila zašto je konverzija bila nužna i hitna. To što nije bilo savjetovanja s Europskom središnjom bankom nije povrijedilo demokratsku proceduru jer i ako ESB i odluči dati mišljenje, ono nije obvezujuće. Prema podacima MF-a i HNB-a, konverzija “nije uzrokovala distrozivne učinke ni u bankarskom poslovanju ni u monetarnoj politici RH te su negativni učinci konverzije znatno manji od procijenjenih”. Banke su procjenjivale učinke troškova na osam milijardi kuna, ali nisu uzele u obzir i pozitivne učinke koje su imale.

Temeljna svrha valutne klauzule je u njezinoj zaštitnoj, a ne profitnoj funkciji, ali je zaštitna klauzula očito “iskliznula” i – što zbog aprecijacije CHF, a što zbog regulatornog propusta – banke su na kreditima u CHF ostvarile “značajnu korist”. Jer, nisu se izložile valutnom riziku u CHF budući da su sredstva za kreditne plasmane pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima.

Jedina mjera

U “hrvatskom slučaju” izostala je čak i najblaža mjera prevencije tečajnog rizika u vidu pravovremenog upozorenja kao što je to učinio austrijski regulator financijskih tržišta FMA, koji je od 2003. sustavno i uspješno poduzimao različite aktivnosti u cilju zaštite potrošača od štetnih učinaka kredita u CHF, upozoravajući ih da je riječ o “proizvodima visokog rizika”, što je okončano zabranom kredita u CHF još 2008. godine. Poslovne banke u RH su od 2007. do 2014. ostvarile bruto dobit od 30,35 milijardi kuna. Dio troškova konverzije podnijela je i država, jer je kroz porezno rasterećenje bankama “vraćeno” 20% procijenjenih troškova, 1,52 milijardi kuna. Stoga konverzija nije nepodnošljivo opteretila banke. Potrošači s kreditom u drugim valutama nisu diskriminirani jer im položaj nije usporediv. Kod konverzije riječ je o “nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti”, koja je za razliku od “prave” retroaktivnosti iznimno dopuštena ako se cilj mjere ne bi mogao postići na drugi način. A konverzija je za Ustavni sud bila jedina takva mjera. Sudac Andrej Abramović jedini se s tim ne slaže, već smatra da sve odredbe, a ne samo neke, imaju povratni učinak i da je MF sam razmatrao još četiri mjere rješenja krize.

Sažetak Rješenja Br. U-i-246-2017 i Dr by Anonymous am28uU on Scribd

Sažetak Rješenja Br. U-i-3685-2015 i Dr by Anonymous am28uU on Scribd

Ustavni sud je u studenome 2015. pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju i kreditnim institucijama, koji su kolokvijalno nazvani zakonima o konverziji i odlučio da će do konačne odluke oba osporena zakona biti na snazi.

Bivša predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec tada je izjavila novinarima da je sud zaprimio prijedloge za ocjenu ustavnosti tih zakona od osam poslovnih banaka i četvero fizičkih osoba.

Predlagatelji su tražili da se privremeno, do donošenja konačne odluke suda, obustavi izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporavanih zakona. No sud je tada odlučio da neće prihvatiti prijedloge za privremenim mjerama.

Ocjenu ustavnosti zakona o lokalnim izborima, kojim se pravomoćno osuđenim osobama zabranjuje kandidiranje na lokalnim izborima, zatražio je dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić koji se ne može kandidirati na lokalnim izborima jer je pravomoćno osuđen u "aferi Šipan".

Oporba je zakon prozvala "lex Vlahušić", tumačeći da ga je Most predložio samo kako bi iz izborne utrke u svibnju izbacio dubrovačkog gradonačelnika Andru Vlahušića, a u siječnju je Ustavnom sudu upućen zahtjev za ocjenu ustavnosti usvojenih izmjena.

>> U slučaju franak odlučuju i ministri s kreditom u švicarcu