Kada su na javnoj televiziji prije nekoliko dana najavili da će se u Otvorenom Domagoja Novokmeta raspravljati o danas najaktualnijoj političkoj temi, tj. o Udbi i njezinoj ulozi u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, ta se rasprava napeto iščekivala. Očekivalo se da će se u emisiji pojaviti najkompetentniji hrvatski povjesničari i vrsni politički polemičari, no umjesto njih, u studiju se pojavilo nekoliko Mostovih diletanata koji su i inače otvorili tu temu.
Umjesto da znalački govore o toj važnoj temi, oni su govorili kao da sade kupus ili beru šparoge. Na taj se način zapravo javno ponavlja stara udbaška perfidija, da se od važnih političkih tema napravi nešto nevažno i banalno. Tako su oni svoju ulogu pretvorili u čuvaricu države i sistema. Prešutjeli su da su se bavili kontrolom misli i državnim terorizmom. Sve što je bilo javno politički nepoćudno pretvorili su u neprijateljstvo protiv države, a posebno su bili protiv građana koji su imali nešto protiv sistema.
Udbaška ubojstva hrvatskih političkih emigranata bila su im često način obračuna. Znali su likvidirali cijele obitelji, pa čak i njihovu djecu. Sve što je bilo hrvatsko, bilo im je politički sumnjivo. U zemlji su se pak bavili čuvanjem Tita, Partije i Jugoslavije. Kada je ‘91. propala Jugoslavija, hrvatski politički naivci mislili su da je s njom propala i Udba. No, ona se samo pritajila i preobrazila. Zato i toliki strah od otvaranja arhiva jer će se onda napokon vidjeti tko je za koga radio, a i kako se netko obogatio.
Zbog svega toga sigurno je bila i tolika hajka na nekadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je svojedobno najavio otvaranje arhiva i obračun s udbaškom prošlošću. Zato ga tradicionalna lijeva inteligencija nikada nije prihvatila. Tu je zapravo puno pomogla i Udba, postupno ga pretvarajući u kulturnog primitivca i neznalicu, premda je čovjek rođen, odrastao i školovan u Zagrebu. Oni su ga s vremenom, po svojim starim prokušanim metodama, pretvorili u nekoga koji kao da je jučer došao iz neke bosanske nedođije.
Stoga nije više u pitanju ima li još uvijek u Hrvatskoj udbaša. Ima ih, samo to više nisu oni stari partizanski kadrovi, nego su to njihovi sinovi i unuci. Po njima se vidi da Udba nije samo kopija ruskog KGB-a, nego i način života, govora i mišljenja. Svi se oni slažu u jednom, tj. nisu željeli Hrvatsku. Dogodio se tipičan hrvatski apsurd – danas u Hrvatskoj i od Hrvatske najbolje žive oni koji je nikada nisu ni željeli. Sinovi i unuci starih udbaša već su dugo kao neko perverzno političko plemstvo koje je samo preuzelo zadaću da nas uči kako živjeti bez stalne okrenutosti prošlosti, od koje najlagodnije žive upravo oni. Sve je okrenuto naglavačke pa bi nas o nedavnoj prošlosti i modernom načinu života trebali valjda podučavati Josip Manolić i njegovi partijski drugovi.
U tome svoju osobitu ulogu vide i ovdašnji sve mlađi antifašisti. Oni nikako da zaborave stare partijske parole “I poslije Udbe Udba”, odnosno onu još poznatiju: “Udba je naša sudba!” Hrvatsko je društvo opterećeno neraščišćenom prošlošću. Zbog toga otvaranje hrvatskih povijesnih arhiva i jest naša nužnost. Moderno društvo ne može nastati na starim ideološkim razvalinama.