Unatoč tomu što je manje od kilometar udaljeno od državne ceste koja Pounje spaja sa Siskom, u selu Crnobrnje živi samo jedan stanovnik, 55-godišnji Branko Lazarević.
– Bilo nas je tu do rata i više od osamdeset u 22 kućanstva. Poslije Oluje nas se malo vratilo. Zapravo samo četvero, a ja sam bio najmlađi povratnik. Osim mene i majke Bosiljke, tu su bili moj bratić i njegova žena. Umrli su, jedno preklani a drugo lani, a majka Bosiljka 1. studenoga lani. Imala je malu mirovinu, ali nama je puno značila. Tako sam nakon majčine smrti ostao sam, bez ikakvih primanja, a na socijalnu pomoć nemam pravo, budući da imam nešto zemlje – kaže Branko.
Zna živjeti bez struje
Ističe kako se boji da neće moći plaćati struju, ali i da zna kako je bez nje živjeti jer su struju dobili tek pokraj 2007. godine.
– Tada su, uz Crnobrnje, struju dobili Riječani Divuški i Jovac, a danas nas, koliko znam, u sva ta tri sela živi ukupno jedanaestero. Tko nije iskusio samoću, ne može je ni razumjeti. Danju ide nekako jer si nađem nešto što radim, ali noću je gadno, a posebice kada pođem na spavanje opterećen time kako podmiriti neplaćene račune. Pa oka ne mogu sklopiti. Bogu hvala da me zdravlje služi pa mogu raditi i ne bojim se gladi, ali teško je priskrbiti si koju kunu. Držim desetak kokoši nesilica i od prodaje jaja podmirujem troškove, a ne znam što ću kada prestanu nesti – govori Lazarević.
Zatekli smo ga kako popravlja ogradu koju je napravio od različitog materijala na parceli gdje planira zasijati kukuruz. Kaže kako ogradu često sruše divlje svinje te je sada želi što jače pričvrstiti prije sjetve. Pokazuje nam i napuštene kuće koje propadaju te napominje da nijedna nije u ratu stradala.
Uz sjekiru je sigurnije
Na pitanje zašto se seljani ne vraćaju sada kada imaju struju, a i vlastiti vodovod, koji je, istina, zapušten, pa ga Branko ne koristi jer sam ne može popraviti mrežu, ima više odgovora.
– Neki su se tamo negdje snašli, mladi se poženili, a neki i zbog svog ponašanja u ratu – tumači Branko dok nam pokazuje vrelo s kojega si vodu tristotinjak metara do kuće nosi u plastičnim bocama, na ramenu i u torbi.
– Imao sam jednom i bliski susret s vukom kada sam nosio smeće. Nedavno sam, dok je bilo snijega, vidio vučje tragove i u dvorištu i siguran sam da su bili tu. Iako nijedan od moja tri psa nije zalajao jer se oni preplaše i zavuku u kućicu. Nije mi svejedno ni danju pa ma kamo da pođem, uvijek ponesem sjekiru da se sigurnije osjećam – kazuje Branko, mnogo raspoloženiji nego kada smo tek došli, a potvrđuje to i poziv da navratimo ponovno kako bi imao s kim popričati.
...jbg, kad je u interesu vladajućih da u tim krajevima ljudi pokrepaju od gladi, bolesti, siromaštva, pa da im otmu zemlju za golf terene i lovišta za bogate tajkunčiće...