Dar za blagdane: Milanović i službeno najnegativniji političar

U prvim minutama 2014. bio sam u društvancu na jednom ravnom krovu u zapadnom dijelu Zagreba, promatrali smo i slušali kako se grad veseli novoj godini, a s desetak ispaljenih raketa i sami smo veselju pridonijeli. Premda netko reče da je lani bilo više vatrometa i pucnjave, bilo je lijepo vidjeti kako je grad eksplodirao, kako ubija prošlu i izražava bučnu i spektakularnu dobrodošlicu idućoj godini.

Optimizam toga mnoštva ništa ne može ni zamutiti ni zaustaviti. Ta odsutnost brige na licima u božićnim i novogodišnjim blagdanima, to prepuštanje Bogu i protoku vremena koje sa sebe stresa sve ljudske drame i zove nas na slavlje izvor je nade s kojeg pijemo kao nevina djeca i sva druga nevina Božja stvorenja. To je vrijeme u kojem se osjećamo kao kraljevi, i kako god bili siromašni, obuzeti smo radošću u kojoj kao da nam ništa ne nedostaje. I okružujemo se obiljem, u svakom domu beskrajnim. S cijelim svijetom dijelimo veličanstvo blagdanskog raspoloženja u kojem nitko nije povlašten, u kojem nikome ne zavidimo, u kojem iz ljudi iziđu sve otrovnice što tijekom godine palucaju na njihove bližnje i u kojem se sa svakim možemo zagrliti i poljubiti znajući da su ti poljupci iskreni. Pucnji s kojima se dočekuje nova godina nisu pucnji iz agresivnosti nego iz srca i duše, oni su pucnji u sve zlo i sve loše koje je iza nas i objava postojanja za preporođenu zemlju koja se upravo budi.

Možemo li blagdansku dobrotu produžiti u sve dane, tjedne i mjesece koje s veseljem dočekujemo? Zar nismo isti ljudi koji su bili o Božiću i Novoj godini i koji će biti u idućih 365 dana? Jesmo, ali s jednom velikom razlikom. Boga koji ulazi u nas u blagdanskim danima mnogi iz sebe istjerujemo s prvim nevoljama koje nas stižu poslije slavlja i opuštanja, s povratkom u ljudski zvjerinjak koji zamjenjuje obiteljske anđeoske dvore u kojima smo bili kratko božićno i novogodišnje vrijeme. Umjesto pucnjeva radosti imat ćemo pucnje nesnošljivosti i mržnje, imat ćemo teške riječi kojima se politički protivnici optužuju, isključuju iz uljuđenoga svijeta različitosti te ih u konačnici treba zabraniti i kazniti.

Otkako se Hrvatska osamostalila, nikad nije bilo tolike uporabe riječi “fašizam”, toliko usporedbi s nacizmom, ustaštvom i drugim zlima. A tim su se riječima optuživale i udruge i naumi koji su se baš u svemu držali demokratskih pravila, što je potvrđivao i Ustavni sud. Obnovilo se staro načelo militantne ljevice, koja u Hrvatskoj nasljeđuje ortodoksni komunističko-partizanski primitivizam i spremnost na odmazdu. A to načelo glasi – sve što je protiv nas fašističko je, nacističko, zločinačko, i s time nema dijaloga. U toj ljevičarskoj paljbi nisu se razlikovali lijevi mediji i autori i lijeva vlast. Ako Milanović svuda vidi crnokošuljaše a Stazić obnovitelje jasenovačke prakse, onda ili potiču ljevičarske kolumniste na slične obračune ili su i bez toga s njima suglasni u boljševičkom sotoniziranju koje se ne razlikuje od jezika njihovih ideoloških predaka iz komunizma.

Ali, na njihovu žalost, sredstava iz komunizma baš i nemaju kako bi i koliko bi htjeli. Od osamostaljenja Hrvatske nikad nijedna vlast nije imala toliko sukoba s Ustavnim sudom, drugim sudovima i cjelokupnim pravosuđem. Nikad nijednoj vlasti nije tako brzo padala potpora građana niti se ikad ijedna vlast u svojim stajalištima i potezima toliko razilazila sa stanovništvom. Nikad ni o jednoj vlasti ekonomski stručnjaci, poslodavci i politički analitičari nisu imali tako jedinstveno negativno mišljenje. Nikada nije bilo toliko nezadovoljstva u policiji što nasilno i u sukobu s građanima mora provoditi odluke s kojima se ne slaže. I tako dalje. Umjesto da radi na boljitku koji bi produžio blagdanski optimizam, radost i dobrotu, vlast se upravo za blagdane morala, čak i u sebi sklonim medijima, suočiti s dosad najporaznijim pokazateljima o svojim učincima, s najmanjom potporom stanovništva i Milanovićevim ustoličenjem na mjesto najnegativnijeg političara u zemlji.