Rundek Cargo Trio upravo je objavio novi album „Mostovi" u sklopu čije promocije sviraju u zagrebačkoj Tvornici 18. lipnja i na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku 19. lipnja.
O tome koliko je Rundek još od vremena Haustora i samostalnim radom utjecao na današnju kulturnu scenu nije ni potrebno govoriti. I danas najsuvislije kod nas predvodi žanr koji je postao planetarno rentabilna opcija pod imenom world music, ali ono što bi za neke bio koncepcijski hir ili žanrovski miš-maš, za Rundeka je trajno usmjerenje preslagivanja najrazličitijih ideja, pri čemu je jasno kao dan da je bio i ostao nenadmašni stilist domaćeg rocka. Jedan od najznačajnijih domaćih autora uopće i na „Mostovima" se pokazuje kao glazbenik koji nadilazi žanrovska smještanja u uobičajene ladice, iako se radi o albumu tematski puno više uglavljenom u trenutačnu društvenu situaciju kod nas i u svijetu nego što bismo na prvi pogled od Rundeka očekivali.
Rundek je ne samo sam svoj majstor nego uz sad već odlično podmazanu i razrađenu suradnju s pratećim Triom i dalje razlaže i slaže svoju kozmopolitsku glazbenu smjesu sastavljenu od najrazličitijih začina. No, uza sve priče o globalnoj glazbi, Rundek još uvijek zvuči i nepopravljivo zagrebački, za što je dovoljno zaviriti u prilično otvorene tekstove pjesama na „Mostovima". S Darkom sam razgovarao u Vinylu gdje su postavljene i svjetlosne instalacije u sklopu izložbe „Svjetlosni objekti" njegova brata Dubravka.
:: Znam da ste noćni čovjek, malo prije bili ste i na televiziji, koliko vam teško padaju medijska zaduženja rano ujutro, imate li još uzbuđenja jer predstavljate novi album?
Naravno, rad na ovom albumu bio je stvarno uzbudljiv i sad ga smjenjuje uzbudljivost njegova predstavljanja publici, jer zaslužuje da bude predstavljen na pravi način. A što se jutarnjih medijskih zaduženja tiče, vozio sam jutros na aerodrom pa sam ustao u sedam i imao dovoljno vremena pustiti se u pogon (smijeh). Inače bi mi mozak radio na pola.
:: Čini mi se da vam je novi album prilično angažiran u tekstovima, da baš opisuje situaciju u društvu, ali ne samo našem nego i u EU. Dosta putujete pa vjerojatno imate uvid da je svuda slično.
Nastupilo je vrijeme promjene i htio-ne htio, ako to vidite i osjećate, morate o tome i progovoriti. Možda to ima veze s tim da sam se zadnje vrijeme čvršće stacionirao u Hrvatskoj i jasnije mi je kome se obraćam i zašto. Nekako sam više s nogama na zemlji i neke pjesme imaju tu neku socijalnu dimenziju, ali radi se i dalje o globalnim temama promatranim iz konkretnije, lokalnije perspektive.
:: Kad sam slušao novi album, palo mi je na pamet da je čitava vaša solo karijera zapravo mijenjanje svijesti publike nenasilnim sredstvima. Nudite jako lijepe slike u tekstovima i glazbu, vrlo suptilno i beskompromisno, pa tko voli nek izvoli, bez prisile. Čini li vam se da smo u tranziciji pokupili od svijeta globalizam i neoliberalni kapitalizam, ali ne baš i antiglobalizam?
Kažu da je globalizam suvremeni oblik kolonijalizma i sigurno je da je građanski otpor nužan i da daje neke rezultate, ali mase ljudi na trgovima lako je izmanipulirati i tu energiju upotrijebiti za nešto sasvim drugo. Pogledajte Arapsko proljeće, na primjer. Kultura demonstriranja i manifestiranja gradi se dugo, kao u Francuskoj, naprimjer, i igra ulogu u održavanju ravnoteže između liberalne i socijalne države. U redu je da ljudi ne uzimaju to naše pripadanje globaliziranom svijetu zdravo za gotovo i kao neki veliki poklon, da ga pogledaju i s druge strane i da vide da dobar dio problema koje imamo imaju veze i s tim. Ali meni se čini da je neki sljedeći korak da se počne raditi na oblicima života, proizvodnje i razmjene koji su izvan tog sistema. Nećemo svijet promijeniti demonstracijama, nego time da promijenimo svoj način života, a to je puno teže nego izaći na ulicu s transparentom.
:: Možda kod nas nedostaje volje za akciju? Vani imaju puno manju dozu tolerancije prema nekim stvarima u politici ili događajima u društvu. I kad imamo informacije, ljudi se teško pokreću, eventualno na izborima.
Ne bih htio agitirati ni za koga, ali mi se čini da taj oblik kvazidemokracije u kojemu imate dvije velike stranke, republikance i demokrate u Americi, u Francuskoj socijaliste i UMP, kod nas SDP i HDZ, sve se to svodi na pepsi i coca-colu, marlboro i winston, ispada li, po zakonima velikih brojeva ili nekim socijalnim inženjeringom, da „stabilnost" znači smjenjivati na vlasti dvije partije koje su zapravo vrlo slične, jedna je malo socijalnija, druga malo „kapitalnija". Mislim da to stvarno s mogućnošću da ljudi utječu na neko autentično organiziranje društva nema puno veze. Više nalikuje na šareno upakirani totalitarizam velikih korporacija. Ali otpor postoji. Štono se kaže – misli globalno, djeluj lokalno.
U Hrvatskoj postoje ljudi, zajednice, grupe solidarne razmjene koje su aktivne u traženju nezavisnih i održivih načina života, proizvodnje hrane, stanovanja, odnosa prema prirodi. Nedavno je na Subversive festivalu bila Vandana Shiva, jedna od velikih svjetskih aktivistica u otporu prema korporativnoj vlasti, prije svega u zemljoradnji i trgovini sjemenom. Posjetila je i četvrti Forum za prehrambeni suverenitet u Sisku. Ljudi i inicijativa očito ima. Nadam se da će ih biti sve više. Vjerujem da je to smjer u kojem se društvo može oprijeti uniformizaciji i pretvaranju u stroj za potrošnju.
:: Kako ste pozicionirali novi album „Mostovi"? Znam otprilike kako radite, ali sve te ideje čuju se u novim pjesmama?
Ma, maloprije ste me povukli za jezik, a ja se razglagoljao o općim temama. Moja namjera radeći album nije bila da ljude u bilo što uvjeravam. Pokušao sam s publikom podijeliti osjećaje i pitanja koja me diraju i muče. Jezik muzike i poezije zahvaća puno dublje i šire nego prenošenje ideja.
:: Postoji jedna rečenica o „onom svilenom šalu", čini mi se da ste, kao i puno ljudi koji imaju duge karijere iza sebe, pokušali i rekapitulirati neke stvari, referirati se na neke prošle pjesme i ono što vas određuje. A s druge strane prilično je vitalno, album ima puno današnje energije i čini mi se da ste pomirili tu neku prošlost i sadašnjost?
Da, na par mjesta iz nove pjesme namigne neka stara pjesma. Tako se dogodilo, kao neki nastavak priče valjda. Same su to htjele.
:: Snimali ste na Braču, Duco, Isabel i vi odlično funkcionirate. Zgodna je priča s otocima, s jedne strane su malo izolirani, a s druge vrlo otvoreni, preko mora dolaze razne zgodne ideje. Kad se malo maknete iz središta, bolje vidite to središte?
Otok sugerira određenu izolaciju, ali i nezavisnost. Otočani su uvijek slovili kao neki posebni ljudi koji su si mogli dopustiti ekscentričnost u odnosu na pravila koja vladaju na kopnu. Stjecajem okolnosti dogodilo se da smo se našli na otoku, ako je išta slučajno. Činjenica je da Duco živi u Sarajevu, Isabel u Puli, sad sve više i na Hvaru, pa ne možemo imati probe triput tjedno i putovati iz svih tih mjesta da se nađemo na nekom trećem. Zbog toga smo se nalazili na sessionima koji su trajali po desetak dana, u studiju koji smo si napravili na Braču u Povljima. To su vrlo intenzivni radni periodi, pa nakon toga imamo stanku od par tjedana i opet se nađemo za sljedeći radni period. Tako se album radio u fazama koje su se nastavljale jedna na drugu. S Isabel i s Ducom sviram već jako dugo, gotovo petnaest godina, otkad smo se okupili, radeći album Ruke, Rundek Cargo Orkestra, i nas troje smo ostali kao nešto što vrijeme nije uspjelo isprati od Cargo Orkestra. Glazbu na novom albumu potpisujemo zajedno, jer smo ju stvarno zajedno i radili, to je rad benda, a ne da se svatko brine samo za ono što svira na svom instrumentu i realizira zamisli kompozitora i aranžera. Zajedno pokušavamo kreirati kompoziciju i aranžman. Pri tome smo puno improvizirali, tražili, da bi se pomalo iskristalizirala ta muzika koja je na albumu. A onda sam ja imao duge periode između snimanja da iz te muzike, iz te energije, atmosfere i motiva koji su iz te muzike izlazili, ispredem tekstove pjesama.
:: Imam samo snimku glazbe bez podataka tko je što svirao, čini mi se da ima jako puno električnih solo gitara, kao da vam je David Gilmour navratio na Brač. Jeste li vi svirali te dionice?
Svirao sam električnu gitaru, ali koji put Isabelina violina zvuči kao neka hendriksovska gitara, s distorziranim zvukom, a i ukulele koji svira Duco u nekim je pjesmama prošao kroz pojačalo i efekte pa zazvuči kao električna gitara.
:: Sve skupa jedan lijepi sklop world music, etničke glazbe koja se referira na različita podneblja, a s druge strane prepoznatljiv rundekovski zvuk. Taj zvuk sa svih strana svijeta, iz „širokog svijeta", kako se zvao jedan vaš album, daje efektnu sliku pa slušatelji odmah shvate o čemu je riječ, dakako, na različitim stranama svijeta.
Ono što je bio neki ključni razlog da se to zove Cargo, još kad je bio orkestar, a i sada kao Cargo Trio, upravo je taj, nazovimo ga, transport utjecaja. Ja sam, recimo, ne znam po kojoj logici sklon nekim orijentalnim sklopovima i temama za koje ne znam kako su do mene došle. Iz Zagorja sam, odrastao u Zagrebu, prije svega na rock muzici, tako da uopće ne znam odakle mi to dolazi. Ali kad sviram, muzika me prirodno često povuče u tom smjeru. Tako da u meni živi puno različitih vrsta glazbe i one traže način da se izraze u nečem što je autentično naše. Kod Duce koji je iz Sarajeva ima naravno dosta turskih utjecaja koje je upio, ali ne više nego američkog popa, filmske glazbe, jazza, rocka.... Isabel prenosi utjecaj tradicijskih melosa kojima se bavila, ali i puno klasične muzike. Na „Mostovima" ima gudačkih dionica koje dosta klasičarski zvuče, tako da to zapravo više nije pitanje kombiniranja, nego otvaranja onome što u nama već jest i neke slobode da tome damo prostora, umjesto da to potisnemo uime nekog žanra.
:: Cargo Trio zapravo zvuči kao orkestar, danas više nitko ne putuje s deset glazbenika u bendu. Pa i na koncertima izgleda kao da svatko od vas ima četiri ruke, možete odsvirati sve što hoćete.
Uz naša imena kao izvođača na albumu pored tradicionalnih instrumenata kao što su gitara, violina ili klavir stoje i sintesajzer, lupovi i efekti. A tu su i mogućnosti sviranja više dionica, koje daje višekanalni studio, tako da smo mogli, da smo htjeli, napraviti stvarno masivne aranžmane i morali smo se boriti protiv toga imajući na umu koncerte. Ali sintesajzer, lupove i efekte možemo ponijeti na scenu i zvuk na koncertima će, kao i na albumu, biti puno bogatiji nego što bi bio da smo akustični trio.
:: Kako gledate na zanimanje za osamdesete godine kod nas? I vani postoji ta nostalgija, ali oni prodaju i svoju novu glazbu u velikim količinama. Mi se stalno vraćamo na nešto staro. S time se vrlo dobro nosite, nikada niste ušli u neku nostalgičarsku fazu, danas ste bolji nego ikad...
Čini mi se da su te osamdesete postale kao neki proizvod masovne kulture, koji se onda lijepo uredno reciklira. Uloge su podijeljene, opća slika standardizirana, pogodna za projekciju i identifikaciju. Ta se slika sigurno oslanja na neku stvarnu potrebu ljudi. Sjećam se, kad mi je bilo dvadeset godina, mislio sam „što se nisam rodio deset godina prije" pa da budem mlad šezdesetih, baš tad kad je hipi pokret bio najjači, kad su u rock glazbi najjače bujale alternative, kad mi se činilo da je bilo puno više slobode da se čovjek izrazi kao osoba, kad su društvene stege i konvencije bile na koljenima u odnosu na te pokrete mladih. Sjećam se kad sam negdje početkom sedamdesetih krenuo autostopom prema Zapadu i ustopao magic bus koji je išao od Istanbula do Amsterdama, s tim hipijima koji su još ne tako davno bili dio tog meni mitskog perioda. Pa sam vidio da to baš i nije tak kak sam si ja zamišljao. Sigurno je bilo puno autentičnih stvari, ali čim nešto postane toliko masovno, puno je hipokrizije, puno glumatanja i suvišnih stari. Kad to vrijeme ispere, čini se da bi vam bilo kao da živite u raju, a nikada nije kao u raju, pa ni osamdesetih sve nije bilo tako slobodno, zaigrano, talentirano i kreativno, tako svjetski kako mi danas zamišljamo. Bilo je naravno i toga, ali kažem, to vrijeme ispere i pretvori se u prostor legende i zamišljaja. Ako taj prostor hrani nešto u ovom vremenu i nadahnjuje nove projekte, ako je izazov, to je dobro. Ali ako na osamdesete nove generacije budu malodušno gledale kao na neki nedostižni ideal, to nije dobro i nije istina.
:: Netko je svojevremeno citirao izjavu „nekad je sve bilo bolje, mladi su se odnosili bolje prema starijima", a onda shvatite da je to rekao Aristotel. Pitam to zato što se nije lako oduprijeti zovu prošlosti, pogotovo nekome tko dugo radi. Evo, sad je Croatia Records objavila i CD box set Haustora, ali to su povijesne činjenice, a ne nečije naknadne interpretacije.
Nije bilo lako i još uvijek mi nije lako biti viđen kakav sam sad, bez štambilja Rundek-Haustor-osamdesete. Razgovarao sam s Borisom Leinerom o tome, kad je prije par godina objavio jedan baš dobar album s Mišom Hrnjakom i mislim da je već u samom PR-u bilo pogrešnih poteza jer je taj njihov dvojac, koji je vezan uz Azru, bio izvučen u prvi plan, a ne sam sadržaj albuma i ostali suradnici koji su bili na albumu. Mislim da je to jedan jako lijepi album koji nikada ne čujem na radiju, premda su te pjesme vrlo radiofonične. Pa mi kaže da, kad počnu svirati pjesme s tog albuma, publika ne da i hoće da se sviraju pjesme Azre, jer su „oni Azra". Oduprijeti se toj projekciji i toj želji je teško, to teško ide i morate biti vrlo uporni u tome, zahtijeva vremena da prekoračite ta očekivanja i taj pritisak. Ali to se događalo svima, pa i ta legendarna priča o Dylanovu prelasku na sviranje s rock-bendom kad su mu počeli zviždati jer nije sa svojom gitarom i usnom harmonikom svirao folk, nego je s bendom imao drugi zvuk. Ali izdurao je to i sad to više nije bio stari, nego neki novi Dylan. Srećom, kod mene je pjesma „Apokalipso" prilično jako označila tu sljedeću vazu, koja više nije bila faza Haustora, i to su momci iz Jabukatona stvarno lijepo vodili, taj moj povratak na scenu i prelazak od Haustora na solo karijeru. A nakon toga već je Runed Cargo Orkestar bio naveden kao bend, nisam bio sam, i premda sam bio i ostao kantautor, muzika koja me pratila i ljudi s kojima sam stajao na sceni bili su puno bogatiji i autentičniji nego da su me pratili gažeri. U Rundek Cargo Triju ja nisam jedina zvijezda. Isabel svojim solima pobire ovacije, a Ducu znaju gledati otvorenih usta kao akrobata.
:: Bila je promocija albuma u zagrebačkom Vinylu, svirate u Tvornici 18. lipnja i na tvrđavi Sv. Mihovil u Šibeniku 19. lipnja. Jeste li bili tamo? To je sad možda najljepše mjesto za koncerte na otvorenom kod nas, gledao sam gore Arsena, Gabi i Matiju i bilo je fenomenalno.
Nisam još vidio prostor osim na slikama, ali me zanima kako će se nove pjesme, koje smo radili u intimi studija, otvoriti prema publici. Taj će ih susret sigurno promijeniti, dati im neke nove dimenzije koje još ne možemo ni naslutiti, koje će se dogoditi iz te razmjene energije s publikom. Nakon albuma „Plavi avion" bilo mi je teško zamisliti kako to svirati u prostorima gdje se ne sjedi, jer je materijal zahtijevao više i finije pažnje. Dok na novom albumu „Mostovi" ima, čini mi se, barem pet-šest pjesama koje podjednako dobro mogu zvučati i u klubu, i na festivalu, i u kazalištu.
:: Danas baš sve ne funkcionira kao nekada u diskografiji. Uživate li što možete uredno raditi i doći do svoje publike s novim albumom? Svi više vole „prepržiti" nego kupiti, ali neke glazbenike s karakterom publika vjernije prati i voli se vezati uz njih?
Možda je to pogrešno, ali meni se čini da se kroz sve ovo vrijeme formirala publika koja je postala vjerna, još od vremena Haustora, pa se obnavlja novim generacijama, ponekad doslovno prenosi s koljena na koljeno. Sudim po vlastitom iskustvu, imam par autora, figura na sceni koje pratim i ne bi me trebalo puno uvjeravati da kupim njihov novi album, nego bi samo trebao biti informiran da je izašao. Ako znam da se album pojavio, ja ću ga kupiti i otići na koncert, jednostavno zato što je to dio mog života, što mi je do toga stalo, jer sam se s tim umjetnikom saživio. Imam osjećaj da smo s većinom publike koja dolazi na koncerte i koja kupuje albume nekako intimno povezani, i poštovanjem i bratstvom, kak da velim, mi smo skoro familija.
>>Rundek Cargo Trio lansirao „Mostove“ i otkrio datum nastupa u Tvornici!
>>Rundek i Štulić, ilegalni stanari u studentskom domu, krivi su za sve
Opet politika.....