Jedna od poveznica meksičkog i hrvatskog nogometa bivši je Zagrebov igrač Darko Vukić (45), nekada strelovito lijevo krilo, Zagorec iz Brezove pokraj Zaboka, čija je brzina krajem 90-ih godina bila atrakcija čak i u meksičkoj ligi, u kojoj dominiraju “brzi Gonzalesi”. Možda se i sjećate podatka da je najbrži igrač na posljednjem SP-u bio Meksikanac Chicarito Hernandez, tada igrač Guadalajare, koji je na turniru u JAR-u jurio 32,15 km/h.
No, vratimo se sinu vjetra iz srca Zagorja. Našli smo se na kavi u Oroslavju, sjeli na sunčanu terasu i pustili ga da prebire po uspomenama. Darko Vukić zaista je legenda velikog meksičkog kluba Deportiva Toluce, naveden i na njezinoj službenoj stranici...
– U Meksiko me iz Zagreba odveo menadžer Predrag Naletilić. NK Zagreb dobio je milijun dolara za mene, dok sam ja primao 30 tisuća dolara mjesečno. U Tolucu sam otišao sa 27 godina – kaže Vukić, danas djelatnik u Centru za rehabilitaciju Zagreb.
Sve, od prvoga dana, što je doživio u Meksiku opisuje samo jednom riječju – bajka.
– Već na aerodromu u Ciudad de Mexicu dočekali su me novinari i televizijske kamere, a sljedećeg dana na predstavljanju je bilo 200 novinara.
U Meksiku je ostao četiri godine, promijenio tri kluba (Tolucu, Celayu i San Luis), s Tolucom osvojio naslov prvaka 1999. godine. U finalu doigravanja svladao je na jedanaesterce Chivas, za koji je igrao slavni Rafa Marquez.
Darko je na intervju donio klupsku diplomu namijenjenu svakome članu šampionske momčadi. Ponosno pokazuje fotografije iz toga vremena...
Nisam tamo bio od 2001.
- Bio je to najveći doživljaj za mene, najdraža uspomena. Postali smo prvaci nakon 22 godine i možete si samo zamisliti kako je izgledalo to slavlje. Navijači su nas nosili na ramenima kao heroje, bili smo na primanju kod tadašnjeg predsjednika države Ernesta Zedilla. Toluca za tri godine slavi sto godina postojanja. Očekujem poziv na ceremoniju, okupljanje svih legenda kluba, pa ću od Toluce tražiti bar deset avionskih karata za moje prijatelje i obitelj. Želim ih odvesti tamo, da vide kako se ondje živi. Nisam bio u Meksiku još od 2001. godine.
U Toluci je živio kao aristokrat. Takav status imaju svi nogometaši. U vili ograđenoj visokim zidom, s policajcem na ulazu, bazenom i teniskim igralištem, u sklopu koje je bila i kućica za poslugu.
– Imali smo svoju domaćicu, muchachu Claru. Samo pozvoniš i ona se stvori... – kaže smijući se Darko.
U Meksiku je živio s prvom suprugom, sinom Filipom i kćeri Paolom, koja je rođena u Ciudad de Mexicu. Kad navrši 18 godina, birat će između hrvatskog i meksičkog državljanstva.
A kakva su nogometna iskustva?
- Mnogi Europljani bježali su iz Meksika nakon godinu dana. Zato što taj ritam, taj život u šestoj brzini malo tko može izdržati. Utakmica svaki treći dan, puni stadioni, pritisak i golema očekivanja navijača i medija koji prate svaki vaš korak. Tamo nemate vremena za obitelj, samo letite i igrate. Više ste u avionu nego u autu. Kada bi bila stanka u prvenstvu, letjeli smo svuda po svijetu kao promotori našega glavnoga sponzora Corone. Obišao sam cijeli SAD, od istočne do zapadne obale, sve zemlje Srednje i Južne Amerike, pa i Singapur, Hong Kong, Indoneziju. Čudim se kako sam mogao izdržati četiri godine, dok je supruzi bilo toliko lijepo da je predložila da kupimo kuću i ostanemo ondje živjeti. Nisam mogao, bilo mi je dosta, “prala” me nostalgija za Zagorjem, Zagrebom. Sada živim mirnim obiteljskim životom u Oroslavju i uživam. Ovo je ispunjenje moga sna, nigdje mi ne može biti ljepše.
Brazilci će biti pod pritiskom
U Meksiku ste upoznali i njihova izbornika Miguela Herreru?
- Igrao sam protiv njega, nije baš bio neka klasa. Mali, nabijeni, bez vrata. Međutim, ne trebam valjda upozoravati koliko mu je reprezentacija opasna i jaka. Preferira igrače iz domaće lige, smatrajući da igraju s više srca, tehnički i taktički su moćni, a sve rade u brzini. Oni su ozbiljna, velika reprezentacija, ali opet, kad gledam Modrića, ne mogu se oteti dojmu da smo mi ipak bolji. Toliko dobri da se čak ne bih pribojavao i Brazilaca. Pa vi ne možete ni zamisliti pod kakvim će oni biti pritiskom na otvorenju, kako to može sputati i najveće igrače. Izdržimo li pola sata bez primljenoga gola, možemo ih šokirati. Ali, otvori li im se dovoljno rano, onda bi mogla puknuti i petarda.
Žalite li za nečim u karijeri?
– Jedna mi se želja nije ostvarila, zaigrati protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu. A dijelila me samo jedna minuta. Na žalost, u pretkolu Lige prvaka, kada sam igrao za Zagreb, mađarski ZTE zabio nam je gol u posljednjoj minuti iz jedanaesterca. Uh, da mi je bilo jednom “skršiti” Beckhama, ha-ha-ha - zaključio je Darko Vukić, igrač sa 111 nastupa za Zagreb u Prvoj HNL.