Moramo razgovarati – glasila je SMS poruka koju je tog 17. prosinca 2003. Lucija T. (23), mlada atraktivna studentica kriminalistike, uputila Davoru Celčiću, tada 24-godišnjaku. Celčić je bio dečko iz Mičevca, znala ga je od osnovne škole, s njim je i odrasla. Osim toga, Celčić je bio dečko kojeg je jedno vrijeme viđala, s kojim je kratko bila u vezi. I ono najvažnije, Celčić je bio otac njezina nerođenog djeteta.
Nije moje! Ne može biti!
I upravo to, nerođeno dijete, bilo je ono o čemu je Lucija, nesuđena policijska inspektorica, htjela razgovarati s Celčićem kada je posljednje večeri svog života, na igralištu u Mičevcu, ušla u Celčićev automobil. Htjela mu je reći da nosi njegovo dijete i da od njega samo želi da ga prizna.
– Nije moje! Ne može biti! – vikao je Celčić na djevojku, za koju je poslije rekao da mu je bila samo avantura. I koju će na sve moguće načine pokušati oblatiti na sudu.
– Tvoje je! Jer nisam bila ni s kim drugim nego s tobom. I od tebe tražim samo da ga priznaš. Da kažeš da si otac – nije se dala Lucija. Riječ po riječ, njih su se dvoje porječkali. U jednom trenutku Celčić je djevojku uhvatio za vrat. Stiskao ju je snažno, a onda je iz pretinca desnih vrata vozila izvukao plastično uže. Tri ga je puta omotao oko djevojčina vrata. Stezao ga je toliko dugo dok Lucija nije preminula. Prije no što je umrla uspjela ga je nekoliko puta ogrepsti po vratu i rukama, ostavivši krvave tragove na njegovoj koži. Tragove koje je Celčić u danima koji su slijedili skrivao te onima koji su ga pitali što mu je to lakonski odgovarao:
– Nosio sam neko granje pa sam se ogrebao.
Nakon toga trebao se riješiti tijela. Stoga se prvo ogledao oko sebe. U mraku seoskog igrališta osim njega nikog nije bilo tamo. Odlučio je krenuti prema šumi u općini Orle. No, prije toga zavezao je Luciju sigurnosnim pojasom. Mislio je: Ako nas netko vidi, izgledat će kao da spava. Krenuo je prema Orlima. Vozio se dok nije našao prikladno mjesto. Prvo je mislio objesiti Lucijino tijelo o drvo. Da izgleda kao samoubojstvo. No bila mu je preteška. Zatim ju je odlučio zakopati. Iskopao je grob, no prije no što je djevojku ubacio unutra, više puta ju je sjekirom, koju je imao u vozilu, udario po glavi i tijelu.
Odsjekao joj je prste i šake i bacio ih u Savu. Mislio je: Tako će je teže identificirati. Kada je sve to napravio, mirno je sjeo u vozilo i otišao kući. No, već sutradan pozvali su ga iz policije.
– Gdje je Lucija? – pitali su policajci.
– Ne znam. A zašto bih i znao? Mi nismo skupa – odgovorio je pomalo nervozno. Nije znao da je Lucija nekim prijateljicama rekla da je trudna i da je dijete njegovo. Rekla im je i da se ide naći s njim. Zato je, logično, policajcima bio prvi sumnjivac.
No Celčić je poricao da ima veze s Lucijinim nestankom. Tvrdio je i da mu ona nije djevojka niti je ikad bila.
– Imam drugu djevojku – objašnjavao je dok je odbijao poligrafsko testiranje. Dani su prolazili, potraga za djevojkom se nastavila, a Celčić je pokušavao živjeti s teretom koji je nosio. No, opetovani pozivi da dođe u policiju te susret s Lucijinim bratom, koji ga je tražio da bi ga pitao je li znao za Lucijinu trudnoću, na kraju su ga ipak slomili.
Kada je 12. veljače 2004. pozvan na još jedan razgovor u policiju, Celčić je puknuo te policajcima priznao što je učinio. Odveo ih je potom do mjesta gdje je zakopao osakaćeno djevojčino tijelo. Spoznaja da je mirni student elektrotehnike okrutni ubojica šokirala je Lucijinu obitelj, ali i mještane Mičevca. Još šokantniji bio je motiv Lucijina ubojstva – Celčić je njezinu trudnoću doživio kao prijetnju, opasnost koja će cijeli njegov život izokrenuti naopačke.
Osuda na 25 godina
– Nije bilo sporno jeste li ubili Luciju, već jeste li znali da je trudna. A ovo je vijeće smatralo da ste znali, s obzirom na to da ste vi, prema mišljenju vještaka, emocionalno nezrela, neempatična i narcisoidna osoba. Njezina trudnoća bila je motiv ubojstva, jer je za vas predstavljala ugrozu kakvu do tada niste osjetili. Trudnoća vas je dovela pred zid – kazala je Celčiću sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici, obrazlažući mu presudu kojom ga je osudila na 25 godina zatvora.
Kao i sve do tada, Celčić je to obrazloženje slušao mirno i hladno, ne pokazujući ni trunke emocije.
Istina, kazao je da se kaje, izrazio je sućut obitelji djevojke koju je ubio. No tom njegovom činu sudsko vijeće nije povjerovalo, objasnivši da je tijekom iznošenja svoje obrane Celčić bio usmjeren samo na to kako će ono što je učinio djelovati na njega i njegovu obitelj.
Obdukcija je inače pokazala da je Celčić bio biološki otac djeteta Lucije T., koja je bila trudna četiri mjeseca u trenutku kada ju je ubio.
>> 'Jesi li živ?' bez imalo sućuti pitao je policajca koji je ležao u lokvi krvi
Za dva ubistva samo 25 godina malo,.veoma malo.