Akademik Davor Miličić, dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu i vodeći hrvatski kardiolog, otvoreno progovara o eutanaziji.
Kakvo je vaše stajalište o eutanaziji?
Eutanazija je negacija medicine i odustajanje od Hipokratova načela da liječnik pod svaku cijenu treba očuvati ljudski život. Mi se nismo školovali za to da bismo nekome oduzeli život. Eutanazija je aktivno dokidanje života lijekom ili sredstvom i apsolutno sam protiv aktivne eutanazije. Kao liječnici nastojimo za ozdravljenje i očuvanje života svakog pacijenta učiniti sve što nam pruža medicina i znanost. Sve dok ne dokažemo moždanu smrt, za nas ljudski život ima smisla.
Ali što kada neizlječivo bolestan čovjek pri punoj svijesti želi eutanaziju jer ne vidi smisla, ni zbog sebe ni zbog bližnjih, u nastavku života u kojem vegetira ili trpi nesnosne bolove?
Mi kao liječnici ne postavljamo filozofska pitanja smisla ljudskog života. Aristotel je rekao: “Tamo gdje počinje medicina, prestaje filozofija.” Svjesni smo da su sve teške bolesti i patnje užasan i psihološki teret za oboljelog i njegove bližnje, ali danas medicina raspolaže sredstvima i lijekovima za ublažavanje boli. Poštujem želju pacijenata da ne žele živjeti i patiti kad im je bolest u terminalnoj fazi, ali mi nismo gospodari života i smrti. Ono što medicinu čini medicinom nije to da aktivno prekida nečiji život, bez obzira na to što se to katkad čini opravdanim.
Nema li onda neizlječivo bolestan čovjek i pravo na smrt ako je to isključivo njegova volja?
Ako pacijenti žele da se eutanazija legalizira, neka se legalizira, ali neka to onda rade “eutanazatori”, a ne liječnici ili sestre. Eutanazija je negacija svega za što smo se školovali, mi moramo poštovati Hipokratovu zakletvu. Ako bismo dopustili da eutanaziju rade liječnici, bila bi to crna rupa, ponor u koji upadaju liječnici.
Neke vaše kolege ne dijele vaše mišljenje jer se i danas u bolnicama događa tzv. pasivna eutanazija, odnosno skidanje s aparata?
Ako ste s aparata skinuli neizlječivo bolesnog čovjeka, to nije eutanazija. Pacijent ima pravo na dostojanstvenu smrt ako je neizlječivo bolestan i živi u patnji. Kao liječnici tada nemamo pravo inzistirati na bjesomučnoj reanimaciji. Teški umirući bolesnici ne bi se trebali nasilno održavati na životu na umjetan način kad im je život došao kraju, ali to nije eutanazija.
Zašto je za društvo prihvatljiviji abortus od eutanazije, a eutanazijom se zadire u vlastiti život? Ako je eutanazija neprihvatljiva jer je u suprotnosti s Hipokratovom zakletvom, što je s abortusom?
Abortus je prihvaćeniji od eutanazije. No, on je devijacija medicine, jedina iznimka aktivnog prekidanja života nerođenog djeteta ili ploda. Nažalost, oduvijek je postojao kao sredstvo kontracepcije. No srećom, danas je to manje. On je iznimka od pravila. Ako bi ga se ukinulo, žene bi ga opet radile, ali uz teške posljedice. Abortus je teški kompromis na koji većina zemalja pristaje, no treba razlikovati medicinski inducirani i onaj neželjenog djeteta.
Da neki bi legalizirali eutanaziju pa eutanizirali sve koji im smetaju ili imaju dobru imovinu ili dobru jetru. Kad god se načuje da se negdje može zgrabiti dobra lova bez pameti i rada tu se odmah stvori ekipa od fakulteta do političara koji požele u banani Hrvatskoj to uvesti. marihuana, eutanazija, otimačina beba siromasima, ratovanja po svjetskim ratištima , fuj ala smo nisko pali.