Davos – simbol globalizacije ili mjesto gdje je narod izdala elita

Okej, sada ćemo se smiriti. Slobodnih utičnica ima, pokraj onih u koje su uključeni kompjutori. Tako. Sjedimo na miru, zar ne?

Promatrao sam ekran, smiješne tipke sa strane, izbornik. Kako je čovjek zgodno stvoren za mobitel! Svi prsti imaju svoju službu. To je kao ono: što bi čovjek činio bez mobitela? Što bi nosio u džepu ili u torbi? Ivan Slamnig bi, nadamo se, prihvatio – kako bi rekao šef SDP-a Davor Bernardić – satirizaciju njegove satirizacije čovjeka prilagođenog tehnologiji iz romana Bolja polovica hrabrosti i čovjeka kojemu se i danas, u doba četvrte industrijske revolucije, s najviših razina moći, primjerice ovih dana iz švicarskog grada Davosa, poručuje da nije ništa ili da čak možda i ne postoji bez tehnologije.

Zatrpani kontradikcijama

Kad su pitali jednog britanskog novinara koji redovito prati Svjetski ekonomski forum u Davosu o najčešćim klišejima koji se mogu čuti u tom švicarskom mjestu koje od 1971. redovito ugošćuje, kako se to voli reći, vodeće svjetske poslovne ljude, političare i intelektualce, on je – uz pitanje “Što vas drži budnima noću” – kao reprezentativan primjer pitanja iz publike sudionicima na panelima te frazu “nova normalnost”, primjenjivu na sve, od ekonomskog rasta Kine do promjene klime, naveo i koncept četvrte industrijske revolucije. Pojednostavnjeno, riječ je o znanstveno-tehnološkom razvoju koji je posljedica informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje su povećale dostupnost informacija i globalno povezale znanstvenike i svijet. Riječ je o kombiniranju fizičkog, digitalnog i biološkog svijeta, robotike, umjetne inteligencije i strojnog učenja, nanotehnologije, 3D tiskanja, genetike i biotehnologije, kolaborativne ekonomije, interneta stvari. Od pametnih telefona do pametnih trgovina u kojima su ljudi suvišni. Kao što su nekada, u praskozorje fašizma i nacizma, futuristi bili fascinirani tehnologijom i strojem, i danas se propagira fascinacija novim tehnologija, od (političkog) zazivanja STEM edukacije do zasad još anegdotalnih priča o čovjekolikim robotima – poput jadnog Fabija iz supermarketa u Edinburghu, koji je trebao pomagati ljudima, ali ih je samo zbunjivao pa je dobio otkaz. Slavljenje tehnologije, što je u srcu Foruma u Davosu, zamišljenog kao mjesto na kojem će Amerikanci ostale upoznati s novim tehnologijama, nemoguće je razdvojiti od elita iz Davosa i njihove niti vodilje – globalizacije. Što pokreće te ljude koji su u Davosu zatrpani snijegom i kontradikcijama? Koncept Davosa došao je do točke kada se kapitalizam sam mijenja, gdje se stari stav “pobjednik dobiva sve” kreće prema fleksibilnijem, odgovornijem načinu djelovanja pod globalizacijom, pa jednim dijelom zahvaća i četvrtu industrijsku revoluciju, rekli bi neki. I sam Klaus Schwab, osnivač Foruma, u svojoj je knjizi, prigodno nazvanoj “Četvrta industrijska revolucija”, napisao kako su današnje promjene tako temeljite da nikada nije bilo vremena koje je toliko obećavalo, ali i koje je nosilo toliko prijetnji. Uz iznimne blagodati, kao opasnost navodi da bi nove tehnologije mogle zamijeniti čovjeka, uzrokovati pretvorbu tržišta rada, smanjenje potreba za nekim poslovima, a uz konstantni problem distribucije, odnosno koncentracije kapitala, povećati jaz među ljudima. S druge strane, kad to nije bilo točno? Ako tko ne zna, neka pita ludite. No ipak, iako se elita iz Davosa nominalno trudi razbiti politiku nejednakosti, oni je utjelovljuju. Dokazi su višestruki. Od suhih statističkih podataka koje, svake godine uoči Davosa, iznosi međunarodna mreža nevladinih udruga Oxfam. Ove su godine kazali kako se broj milijardera u 2017. godini povećao najviše u povijesti, a zaradili su 762 milijarde dolara. Samo prošle godine 82 posto novostvorenog bogatstva otišlo je u ruke jednog postotka stanovništva. Ironično, i sami sudionici Foruma u Davosu rangirani su u više kategorija – po važnosti i moći, te u skladu s tim, nose bedževe i propusnice različitih boja u tom švicarskom minikozmosu. Američki politolog Samuel Huntington nazvao je sudionike Foruma “muškarcima iz Davosa” kreirajući generičko ime za one koji, po njegovu mišljenju, čine globalnu elitu koja ne shvaća da cijeli svijet ne želi živjeti zapadnjačkim životnim stilom. Tu su elitu iznjedrile blagodati sve integriranije globalne ekonomije i ta klasa, smatra Huntington, crpi moć iz koncepta globalne povezanosti. U tu klasu spadaju akademici, političari, djelatnici međunarodnih organizacija, šefovi kompanija i uspješni poduzetnici u kompanijama visoke tehnologije. Uključenje u transnacionalne institucije, mreže i aktivnosti ne samo da definira globalnu elitu već je ona i ključna za postizanje elitnog statusa unutar svjetskih naroda. Netko čija su lojalnost, identitet i zanimacija čisto nacionalni, ima manje šansi zasjesti na vrh od nekoga tko transcendira te granice ili ograničenja.

Sociolog Manule Castells kaže: “Elite su kozmopolitske, ljudi su lokalni. Mogućnost da se priključe tom transnacionalnom svijetu limitirana je pak na šačicu ljudi u industrijaliziranim državama i na još manje ljudi u zemljama u razvoju. Davos, kao i Bilderberg grupa ili pak Trilaterala, iako u manjoj mjeri, pretendiraju na elitizam i ekskluzivitet.”

Manipulacija očekivanjima

Za razliku od Davosa, mlađe generacije poslovnih vođa i opinion makera prije će prihvatiti otvorenije događaje, kao što su TED konferencije. Globalni skup konferencija u vlasništvu privatne neprofitne zaklade pod sloganom “ideje vrijedne širenja” producira seriju 20-minutnih predavanja profesora, poduzetnika, istraživača, novinara... koje su pak internetom stigle do višemilijunske publike. Cilj jest obratiti se mlađoj publici s namjerom da nešto nauče, a ideje tamo iznesene kapilarno se šire internetom, dijele i ponovno pregledavaju i u konačnici imaju veću publiku od bilo kojeg foruma. Nominalno, simbolički kapital ideja koje šire je veći, ali su posljedice manje dramatične nego, primjerice, dogovori u Davosu. O tome hoće li suptilno promijeniti gledatelje i time postići više nego stare elite, ostaje za vidjeti. Teško da će Davos krenuti tim putem, putem otvaranja, jer bi - ako ništa drugo - izgubio na ekskluzivitetu. No uz samoizolaciju, dolazi i cijena. Davos je notoran po krivim pretpostavkama od kojih mnoge dolaze iz osjećaja zadovoljstva samim sobom i sveznajućeg stava. Primjerice, među delegatima je postojao konsenzus da nema krize u eurozoni dok je istodobno ključalo nezadovoljstvo u državama poput Grčke, Španjolske i Italije.

Konkretniji uvid u političko i ekonomsko djelovanja elite iz Davosa daje analiza njihova diskursa o globalizaciji koju je proveo talijanski psiholog Mario D’Andreta pritom polazeći od koncepta društvene hegemonije talijanskog pisca, političara i filozofa Antonija Gramscija. Proces je to s pomoću kojeg elita dominira društvom manipulacijom kulture. Kako bi to postigli, predočuju svoj pogled na svijet kao koristan za svakoga, čak i ako funkcionira kao socijalno-kulturni produkt koji donosi korist samoj vladajućoj klasi. Danas kulturalni koncept globalizacije služi kao horizont mišljenja koji usmjeravanje društvene akcije, a suvremenu vladajuća klasa najbolje utjelovljuje elita u Davosu, smatra D’Andreta. Analizirajući jezik kojim koristi Upravni odbor Foruma, identificirao je – po učestalosti – četiri skupine ključnih riječi, od kojih svaka korespondira s jednim od imidža globalizacije koju propagira elita iz Davosa. Prvu skupinu čine riječi poput “ljudi”, “vjerovati”, “rast”, “utjecaj”, “mladi” i “industrija”, a kulturna dimenzija povezana s njima temelji se na negativnoj reprezentaciji drugoga, koji se pojmi kao amorfna anonimna masa koje reagiraju potaknute emocijama, a ne razumom te na tehnokratskom pristupu koji, posebice mladima, nameće životne modele temeljene na uspjehu i moći. Druga kulturalna dimenzija, opisana riječima “nada”, “reforme”, “europske države”, “cijena”, fokusira se na manipulaciju na osnovi konstruiranja mesijanskih očekivanja u pokušaju da stvore pasivni ili ovisni odnos prema dimenziji veličine, tezu da neuspjeh mesijanskih intervencija međunarodnih financijskih institucija predstavlja neuspjeh spašavanja ili pronalaženja idealnog razvoja koje se temelji na rastu i moći, a što izražavaju kroz prijetnju inflacijom ili pak ugrožavanjem srozavanja uvjeta života do razine pukog preživljavanja te nadmoći ekonomskih faktora u određivanju javnih politika, pod dogmom slobodnog tržišta i osobnog dobitka.

Treća se dimenzija (“projekt”, “investirati”, “budžet”, “potreba”, “sloboda”, “vlast”, “kriza”) vrti oko ideje tržišnog nadmetanja kao pokretača društvenog života, dok je četvrta (“članice”, “regije”, “Latinska Amerika”, “razvojna banka”) uloga nadnacionalnih financijskih institucija koje putem razvojne pomoći nude psihološko jamstvo u zamjenu za postupnu eksproprijaciju lokalne političke i ekonomske snage. Tu je i uloga novca u stvaranju ovisničkog modela u kojem onaj drugi postaje dužnik s još manje moći za odlučivanje, te učinci raznih inovativnih financijskih shema, kao što je tzv. impact investment koji, unatoč tome što kao cilj imaju socijalne benefite, u stvarnosti preuzimaju posljednja polja javne intervencije, kao što su zdravstvo ili školstvo. U toj konstelaciji socijalna je koegzistencija krhka, a najbolji primjeri za njezino narušavanje su, među ostalim, Brexit i izbor američkog predsjednika Donalda Trumpa, nastali kao rezultat onoga što se dogodi kad narod osjeća da ga je elita izdala te odluči ignorirati pravila igre. Oba događaja, očekivano, opisuju se kao problem u slici globaliziranog društva, sada umreženog i utopljenog u tehniku, koju propagiraju i iz Davosa. Baterija se, očito, jako ispraznila. I sada je najvažnije naći punjač koji radi.