De Gaulle se nikada nije sastao s Titom jer nije pomilovao Dražu

Da je kojim neprirodnim slučajem mogao nedavno biti u sudnici u Beogradu, ratni vođa Slobodne Francuske Charles de Gaulle bi u novoj presudi (ili bolje: ukidanju stare iz 1946.) svome bratu po oružju Dragoljubu Draži Mihailoviću mogao pronaći intimne razloge da posmrtno završi sukob s maršalom Titom. Naime, De Gaulle za života Titu nikada nije mogao oprostiti što nije pomilovao zapovjednika jugoslavenske kraljevske vojske, sad bi mogao zaboraviti.

Dvojica istaknutih vođa pokreta otpora (antifašizma, tko više voli) i dvojica značajnih državnika svoga doba (štogod danas tko o njima mislio i govorio), završili su i vladavinu i život (Tito isti dan, što je bliže diktatorima, za razliku od De Gaullea, koji se sam za života povukao s vlasti, što određuje demokrata), a da se nikada nisu sreli. Tito je htio, De Gaulle je odbijao. I to zbog Draže Mihailovića, za kojega jugoslavenski vođa nije mogao naći dovoljno privlačni način da ga sretne. U ne tako davnoj reportaži iz Beograda o nostalgiji za Titom, pariški je Le Monde otkrio da je Tito dao posebno urediti jedan vagon Plavog vlaka za potrebe bračnog para De Gaulle. Kasno! Pokojnici su odavno jedan i drugi, a pokajnikom nije htio biti ni Tito, ni De Gaulle.

Stara je presuda ukinuta, pa makar s novom vuk ne bio sit, ni sve ovce na broju. Nema više glavnih protagonista političkoga sukoba, pa je lakše biti generalom poslije bitke, ne prometuje više ni Plavi vlak , taj simbol Titove moći, pa nema suvišnih političkih obzira, nema više ni posebnih emocija, barem među razumnim ljudima koji se i na jednoj i na drugoj strani bore s egzistencijalnim problemima da bi se zadovoljavali s fantomskim pobjedama. Sve se, srećom, može relativizirati: godina 2015. nije isto što je bila Anno domini 1946., ako je bilanca o globalnim promjenama u društvu dovoljna utjeha za jednu potencijalno ipak tešku presudu, bude li ona uvod u stvarnu reviziju teške povijesti na našim prostorima. Zasad je presuda oduzela čast komunističkom sudu, što i nije bilo sasvim teško, zna li se za upute iz samoga vrha države da se ne drže zakona kao pijan plota; nije (još) vratila čast ubijenom generalu.

Za početak i za kraj, De Gaulleovu štićeniku Draži Mihailoviću nikakav sud ne može vratititi život, gotovo sedam desetljeća poslije egzekucije; fizički razlozi ionako više ne vrijede ništa, jedino što se računa su razlozi politike (ni razlozi srca, ako ih je ikad bilo, nemaju više cijenu, osim na buvljaku u Parizu, gdje se posljednjih godina pazarilo s Đeneralovom slikom, ali možda više među tamošnjim Srbima. A oni su počeli igrati svoje – s vođe četničkog pokreta skinuta je stigma ratnoga zločinca, koliko god sudac koji je potpisao takvu presudu tumačio drukčije. Otvoren je put prema rehabilitaciji četničkoga pokreta kao srpske varijante antifašizma, a zaštitnicima lika i djela Draže Mihailovića, bez hipoteke najteže sudske presude, olakšan je nastavak borbe za vraćanje časti "prvog resistenta u Europi", koju mu je u ratu jednostrano dodijelio vođa Slobodne Francuske.

Tako se još jednom na tragikomičan način može vidjeti kakav se nered može proizvesti kad živi dadu mrtvima da ponovno stvaraju ili prekrajaju povijest. Možda se još pokaže da je Mirko Kovač bio u pravu kad je govorio da "ratove ne gube samo živi, nego i mrtvi". Vidjet će se tek što u slučaju puzajuće rahabilitacije Draže Mihailovića i njegova četničkoga pokreta gube jedni, a što dobivaju drugi. Najteže je vidjeti tko uopće može išta dobiti igranjem s povijesnim tragedijama u kojima žrtve i junaci mijenjaju kostime.

Oživljeni mitovi

Presudom beogradskog suda oživljene su istine i mitovi o odnosima triju značajnih, ili čak ključnih ličnosti svojih zemalja i naroda iz ratnoga doba a koje se međusobno, koliko je poznato, nikad nisu srele, ni prije rata, ni tijekom rata, ni nakon rata. Koliko god neki pripovjedači o tome govorili, kao da su ih oni promatrali kako ispijaju kave u Maderi, na Jelačić-placu ili na Champs-Elysees, Josip Broz Tito, Charles de Gaulle i Dragoljub Mihailović nisu imali nikakve međusobne kontakte. Što je sve dijelilo Tita i Dražu Mihailovića, nije teško rekonstruirati.

Nakon neuspjela taktičkog pokušaja da na početku rata skuju kakvo-takvo savezništvo za borbu protiv Nijemaca, njih su razdvajale najjače sile razdvajanja – osobne ambicije i politički planovi. Da je Draža Mihailović poslije rata dobio priliku da odlučuje o sudbini svoga protivnika, teško da bi bio išta milostiviji nego što je Maršal bio prema njemu. Isto kao što su se general De Gaulle i maršal Petain međusobno osuđivali na smrtne kazne, s time da je francuski pobjednik mogao svome poraženome protivniku pokloniti život, u ime njegove starosti i zasluga iz Verduna. U Mihailovićevu slučaju, provedena je kakva-takva sudska procedura, s tužiteljem (istim, Milošem Minićem, koji je pregovarao s Mihailovićem), s odvjetnikom, s publikom (probranom, jasno)..., za razliku od tolikih drugih, imenih i bezimenih, egzekucija bez ikakvoga suda i suđenja.

Ako su i Rooseveltov predstavnik Linn Farish i Churchillovi izaslanici Deakin i MacLean javljali u svoje centrale da se Draža Mihailović beznadno kompromitirao u suradnji s Nijemcima, nije teško pretpostaviti da je Miloš Minić imao lakši zadatak da dokaže krivnju vođe četničkoga pokreta negoli nesretni odvjetnik Dragić Joksimović da ga obrani. Velikim se špijunima ne može do kraja vjerovati, jer je laž kod njih tjelesna garda svake njihove istine. Koliko se u tom smislu može vjerovati Jovanu Kapičiću, koji je lovio (i ulovio) Dražu Mihailovića, kad je pred smrt tvrdio da je uhićenog Đenerala izravno odveo u Rankovićev kabinet, po Titovoj instrukciji, da o četničkom vođi odlučuje srpsko rukovodstvo. Malo je vjerojatno da je sve išlo mimo Maršala, kao ni drugi veliki događaji s kraja rata ili početka mira. Ako je sve bilo kako tvrdi Kapičić, Tito je još jednom dokazao da je znao zanat kako se tuđom rukom hvata vruće željezo.

U složenom trokutu povijesnih likova najteže je povezati veze vođe Slobodne Francuske i generala kraljevske vojske; jedan je bio povijesno potvrđeni vođa pokreta otpora, spasilac svoje zemlje, a drugi je završio u kolaboraciji, napušten od saveznika. Što ih je toliko zbližilo da je De Gaulle zbog Draže Mihailovića ulazio u sukobe s moćnicima kakvi su u ratu bili američki predsjednik Roosevelt ili britanski premijer Churchill, o kojima su ovisili i on i njegova zemlja? Nije nikakva tajna da Roosevelt nije podnosio De Gaullea, da ga je smatrao "šegrtom diktatorom", da ga nigdje nije pozivao, ili ga je ostavljao u predvorju, i da je prijetio da će i Francusku poslije rata podijeliti na okupacijske zone. Churchill je bio njegov zaštitnik u uvjerenju da u poslijeratnom poretku nema stabilne Europe bez stabilne Francuske.

Kad je Draža Mihailović od jeseni 1943. bio lišen savezničke pomoći, koliko zbog dokaza o kolaboraciji s Nijemcima toliko ili i više zbog saznanja da Titovi partizani nose teret rata i da će biti odlučujući politički čimbenik poslije rata, vođa Slobodne Francuske plakao je uzbuđeno i revoltirano na njegovim ramenima, ne držeći mnogo do dokaza o kolaboraciji četnika s Nijemcima, koje su s lica mjesta slali iskusni vojni promatrači zapadnih vlada.

General je volio misterije

Nema nikakvih dokaza da su Charles de Gaulle i Dragoljub Mihailović svoju vezu iskovali u vojnoj akademiji u Saint Cyru: niti su bili u istoj klasi, niti je francuski pukovnik bio tamo kad je 1930. pukovnik jugoslavenske vojske boravio šest mjeseci na usavršavanju francuskoga jezika i proučavanju francuske vojne doktrine. S iskustvom velikog istraživača i izvrsnim vezama koje ima u svim sferama francuske države, prof. Predrag Matvejević nije uspio naći nijednu jedinu potvrdu da su se dvojica visokih časnika ikad srela, ni u Francuskoj, ni drugdje. Ni francuski novinar Jean-Christophe Buisson za potrebe biografije "Mihailović – izdaja saveznika" iz 2012. godine (svježa knjiga, dakle, pisana za potrebe rehabilitacije četničkoga vođe) nije mogao dokazati nikakvu vezu, iako bi mu dobro došla za glavnu tezu njegove knjige – da su zapadni saveznici, Churchill prije svih, izdali "vođu srbijanskog pokreta otpora". "Više srpskih povjesničara vjeruje u to (poznanstvo De Gaulle - Mihailović). No, nedostatak arhiva o njegovu boravku u Francuskoj prisiljava na izvjesni oprez. Ne postoji nikakav pisani dokaz da su se dvojica časnika poznavala". Mit moraju rušiti i oni koji bi ga rado održavali i tako podmazivali propagandu o posebnim francusko-srpskim odnosima.

Na mitove bi bilo još gore dodavati nove mitove ili stvarati antimitove. Tko može osporavati da je francuski đak Petar I u ratu s Prusima udario temelje prijateljstvu dvaju naroda, da je na Krfu napravljena skica za Meštrovićev spomenik na Kalemegdanu, sa slavnom frazom "Volite Francusku kako je ona vas voljela". Ali, na tu su se istinu kalemili brojni mitovi koji su se desetljećima održavali, poput neistine da su Hrvati ubili kralja Aleksandra i ministra Louisa Barthoua 1934. u Marseilleu (iako je dokazano da je ubojica bio Makedonac, a ustaše organizatori, iako i Churchill u svojim "Memoarima" dokazuje da je francuski ministar iskrvario zbog neopreza, i da nije trebao umrijeti).

Francuski je političar-general uporno branio Dražu Mihailovića i njegovu ulogu u pokretu otpora, možda najviše zato što mu je bliža bila pozicija njegove emigrantske vlade, u Londonu prepuštena na milost i nemilost Britaniji i Americi, kao što je i sam bio veći dio rata više promatrač nego stvarni sudionik. Iako će i pisac biografije o "Izdaji generala Draže" priznati da je Tito imao veću vojsku nego De Gaulle, a neće pobijati da je Tito bio jedini zapovjednik u europskome pokretu otpora koji je proveo rat sa svojim borcima, iako je i Tito, kao i De Gaulle, manevrirao između Istoka i Zapada, francuski je predsjednik bio nepopustljiv u odnosu prema maršalu Titu i krajnje popustljiv u odnosu prema generalu Draži Mihailoviću, i na taj način pokazivao taštinu i aroganciju kao crtu svoga karaktera. Odbijao je susresti se s Titom, ne zato što je Tito bio zločinac i diktator, u to se vrijeme o tome nije govorilo, nego zato što nije htio pomilovati jednoga ratnog zločinca. A nije propustio priliku da 1970. godine, nakon odlaska s vlasti, ode na sedam dana u Španjolsku i tamo se pokloni Francu. Teško da ga je na to naveo njegov ministar Andre Malraux, jer je slavni pisac dobro znao što je sve Caudillo činio u vrijeme kad je Europom vladao fašizam (i poslije toga). De Gaulle je volio misterije, obožavao nešto što drugi ne vole.

Misterijom je ostao obavijen i njegov odnos prema pomilovanju koje je uskratio jednom ne manje slavnom osuđeniku na smrtnu kaznu, Robertu Brasillacu, talentiranom piscu, novinaru i polemičaru koji je na duhovnom tragu nacionalističkog ideologa Charlesa Maurrasa izgradio cijeli opus antisemitskih djela, što vlastitih, što svojih istomišljenika (La Rochelle, Celine...). Kad je račun za podgrijavanje nacističke politike došao na naplatu, ni autoriteti Françoisa Mauriaca, Paula Eluarda ili Alberta Camusa nisu bili dostatni da general De Gaulle pomiluje pisca kojem je sudski proces trajao ukupno šest sati, a smrtna kazna odlučena u 20 minuta!

"Što veći položaj, to veća odgovornost", tumačio je De Gaulle. Francuska je oslobođenje dočekala s mnogo neraščišćenih računa, pa je nova vlast morala otvorititi 160.000 dosjea, izreći 40.000 zatvorskih kazna, čak 7000 smrtnih kazna, od čega je svaka deseta i izvršena, da bi nacija mogla izaći iz rata. Nije De Gaulle bio suviše milostiv, što je tražio od Tita, njemu je "velika glava odgovornija od male". Za razliku od jugoslavenskog vođe, on je aktivirao pravnu državu da bi se izbjegle zamke osvećivanja i terora nove vlasti. Ipak, i u oslobođenoj Francuskoj vladao je toliki strah od čišćenja da je i njemu odani nobelovac François Mauriac morao javno tražiti da zaustavi mašineriju osvetničkog kažnjavanja.

U svojim opsežnim "Memoarima" general De Gaulle ne preuveličava ulogu i mjesto Draže Mihailovića. Distanca je sigurno odigrala svoju ulogu. Da je i on mogao preživjeti rat, možda bi i đeneral Draža rekao što i jedan umirovljeni rimski car: "Smrt je gadna, ali gadan je i život".

>> Rehabilitiran Draža Mihailović, sudac: Nismo utvrđivali je li ratni zločinac