Dečki, fajrunt je! Božo i Tomo, probali ste i ne ide. Ne psujte više i pristojno se maknite s vlasti

Nema nikakve dileme da u korijenu svakog ekstremnog nacionalizma stoji bolna mržnja prema vlastitom podrijetlu. Mrziti ono što jesam zbog onoga što na silu želim postati. Nacionalni dezerteri, politički i vjerski konvertiti, to su danas kreature koje mi određuju standarde hrvatstva, to su porodi iz političko-šovinističke tmine koji su još do prije generaciju ili dvije bili stoljećima daleko od graničnog stoljeća sedmog. Osjećajući svoje iskonsko nehrvatstvo kao teret u mogućnosti političkog napredovanja, jedina šansa bila im je višak agresivnosti, ali taj prozelitizam, to je hereditarna kategorija, neprekidno bježanje od sebe samog kao činjenice nacionalvjerskog upitnika, u krilo bučne gomile pogodne za masovno igranje hrvatskih skrivača ili lovice Srba.

Kakvim ćemo Hrvatima biti, određuju oni tipovi koji su zbog svoje koristi 1941. šišali komuniste, a 1945. šišali su vjernike. Jedina njihova konstanta oštri su predmeti kod tupina – škare u njihovim rukama. Ova ekipa ušla je, frojdistički gledano, upravo u onu fazu nacionalne nedoraslosti u kojoj maleni sjedi na kahlici i osjećaj svoje seksualne realizacije vidi u uzbuđenju defekacije, odnosno u pravljenju sranja. Velik je to izazov za mališane, djecu s posebnim nacionalnim potrebama čiji problem nije to što oni nisu generacijama Hrvati, nego je problem to što žele ovu činjenicu prikriti na tako brutalno primitivan način. Ne shvaćaju da biti dobar Hrvat ne znači biti zao prema drugima. A baš to traže od svih ostalih, od onih poput mene koje nije briga ni za njihovo porijeklo ni za hrvatstvo kao imperativ. I zato im zabranjujem da meni govore što znači biti dobar Hrvat jer svih ovih godina dok sam to bio i dok su to bili moji pradjedovi, njihovi su uglavnom bili na suprotnoj strani, na strani stend-baj hrvatstva. Meni je moje hrvatstvo činjenica i stvar stalnog tihog preispitivanja, njima je njihovo otkriće, konverzija, krčma i isljeđivanje drugih. Briga me je li netko dezertirao iz Hrvatske ili se doselio u nju. Sve dok to od subjektivnog problema ne postane objektivno nametnuta drama.

No, ekstremizam može postojati ekskluzivno u okolnostima koje se samo naizgled čine nespojivo cinične. Recimo, nisu li standarde nadmoći arijevske rase određivale avetinje upravo potpuno tjelesno suprotne gabaritima koje su zahtijevali kod drugih. Isto tako, ne odjekuju li naredbe o nacionalnoj konfekciji od istih takvih avetinja koji, barem za sada, nisu jedino kadri stvoriti zakonski okvir unutar kojeg bi kažnjavali i najmanje odstupanje od njihovih crnih poslanica. Autentično hrvatstvo za mene je uvijek bila pravda prema najslabijima i najugroženijima. Kada je god postalo golom silom tamanjenja nemoćnih, stvaralo je pretpostavke da ćemo se u vrlo skoroj budućnosti sramiti i ispričavati zbog svega što je počinjeno u naše ime. Samo zbog hrvatske gluposti stvoren je dojam da su Srbi predodređeni antifašisti, a mi još ni danas nismo na čistu je li antifašizam kvaliteta ili uvreda. Podvojenost zbog koje antifašizam implicira jugoslavenstvo naša je bonus-tupavost pa u nemogućoj civilizacijskoj diobi traje stalno kvaziideološko kolinje.

Urnebes je to trenutka u kojem živimo i u kojem se umijeće upravljanja ovom raščetvorenom zemljom svodi na plitku retoriku pokušaja manipuliranja namjerno probuđenim strastima. Tako dalje više jednostavno ne ide. Iz dana u dan svjedočimo, s jedne strane, potpunoj blokadi dnevnopolitičke operative, s druge strane za vladanje neadekvatna ekipa sprema se donijeti podmetnute joj odluke zbog koji će se generacije tući u glavu, a s treće strane jača pritisak sadističke isključivosti. Politička situacija izmiče kontroli i usred stalnih pozadinskih podmetanja i zbog igara tajnih službi svi ispadamo javni idioti. Odlazak ili ostanak vladajuće garniture od ovog mjeseca više nije pitanje političke korektnosti i legitimiteta, broja ruku u Saboru, volje većine, koalicijskog dogovora, anketa, popularnosti, nije predmet nacionalnog interesa, pravde, to je s krajem travnja postalo pitanje osnovne pristojnosti. Svaki novi ispad vrijeđanje je minimuma inteligencije građana bez obzira na to koliku kolektivnu tupost oni pokazivali. Jer viknuti bilo kome jebite se pa onda većina iz tog “kola gorskih tića” nastavi s njima koalirati pitanje je čira na želucu.

U ovom odnosu snaga vladajuće koalicije, Mosta s HDZ-om i njegovim nacionalštrumpfovima, svaki je potez rizik od novog pubertetskog ispada, novog kruga uvreda i obračuna, pa onda neuvjerljivog smirivanja i zaklinjanja u reforme i koalicijsku koheziju. O kakvoj koheziji može uopće biti riječi kad solisti iz kulturno-političko amaterskog društva Most još uvijek ne priznaju da se tu uopće i radi o koaliciji. Njihova sve učestalija nuđenja SDP-u na tajnim sastancima vrhunac su lutanja koje se ne prekida otkako su se okupili u spomenutom neformalnom “kolu“. Zato nema ni trunke zlih namjera u upozorenju dečkima da je fajrunt logičan i da Petrov i Karamarko prekinu ovo mučenje i odstupe s vlasti. Dobro je, pokušali su i ne ide pa da bi sačuvali minimum dostojanstva i kakvog takvog povjerenja u razvaline državnih institucija, iz puke pristojnosti bilo bi nužno povući takav potez. Jer „bolje užasan kraj nego užas bez kraja“.

I ne trebaju se zamarati što će biti s njima nakon novih izbora, kad je jedina prava dilema hoće li nakon njih bilo koji novi izbori imati ikakvog smisla.     

>> U Hrvatskoj više ne postoji tradicionalna hrvatska šutnja, nego neprobojni socijalni muk