Ni nakon što je premijer Sanader dopunio svoju imovinsku
karticu, zapravo nitko ne zna kada je i za koliko novca kupio satove.
Povod je to za razgovor s prof. dr. Josipom Kregarom, dekanom Pravnog
fakulteta, koji se godinama bavi pitanjima sukoba interesa i
antikorupcijskih strategija.
P: Kakva je razlika
između dobre imovinske kartice i kartice u Hrvatskoj?
O: Sustav imovinskih kartica ima 101 zemlja u svijetu. Postoji, dakle,
prilično jasan međunarodni standard o tome tko i kako prijavljuje
imovinu. To će sada biti i obveza zemalja koje su prihvatile UN-ovu
konvenciju za suzbijanje korupcije. Ideja je jasna, treba usporediti
imovinu dužnosnika kad dolaze i kad odlaze s dužnosti.
Zato mora postojati dobra volja i politička odgovornost. Recimo,
engleski sustav osniva se na malom broju pravila i čvrstom
poštovanju načela. Mnoge zemlje u tranziciji vjeruju da
veliki formulari i puno uputa pomažu u tome. Za nas je važno to
što se ulaskom u skupinu demokratskih zemalja mijenja
nešto u interpretaciji pravnih pravila. Naime, puko čitanje
onoga što piše više nije dovoljno,
hrvatski se pravnici moraju naučiti čitati ne samo ono što
piše nego i koji je smisao neke norme. Zakon treba tumačiti
i čitati, popunjavati rubrike prema smislu zakona koji je jednostavan:
iskazati što više, što detaljnije, s
naznakom vrijednosti i dati to na uvid javnosti. U interesu je
dužnosnika da tako popunjava karticu, njegova je zakonska obveza da to
tako učini, to je njegova dužnost, a ne tijela kontrole.
P: Premijer je naknadno
dopunio svoju karticu i dao obrazloženje. Mislite li da sad
išta više znamo o tome kako je došao u
vlasništvo tih satova?
O: Već to što je premijer podnio dopunu svoje imovinske
kartice potvrda je autoriteta povjerenstva. Sad je jasno da nije
obvezno samo ono što piše, nego je obveza
dužnosnika da vodi brigu o svom ugledu i povjerenju javnosti.
P: Ali, u zakonu
piše da dužnosnici moraju prijaviti svoju pokretnu imovinu.
O: Piše, ali dužnosnici se pravdaju da nije dovoljno
precizno objašnjeno što je to imovina. Ali tu
teret nikad nije bio na povjerenstvu, nego na dužnosnicima, koji
moraju, ako im nešto nije jasno, pitati povjerenstvo. To je
nezaustavljiv proces jer nije riječ o formularu, ni o definicijama,
nego o tome što sve javnost želi znati. Što su
darovi, što je kupljeno, od koga su darovi dobiveni, koja je
njihova vrijednost.
P: Premijer je prijavio
1,5 milijuna kuna vrijedne pokretnine, no pravog obrazloženja kad je on
to i kako stekao nemamo. Tko to sad može ispitati?
O: To može ispitati povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa,
tražeći specifikaciju za svaki predmet koji je naveden. Ako predmeti
nisu navedeni, onda nije poštovan zahtjev Povjerenstva i ono
to mora tražiti. To nije pitanje izmjene zakona ili formulara, nego
stvarne interpretacije dužnosti koje imaju oni koji obavljaju javne
funkcije. Premijer Sanader je isto tako naveo i druge članove stranke
da to učine, što je pozitivno, jer se do sada od stranaka
očekivala samo opstrukcija zakona, a sad će to izazvati i druge
političke stranke da učine isto.
P: Koliko je u Hrvatskoj
Državno odvjetništvo samostalno u radu?
O: Za to bi trebale analize, ali postoje ocjene međunarodnih tijela. U
tim izvješćima dominira stav o postupnom napretku u
samostalnosti i efikasnosti tužiteljstva, povećane stabilnosti. Jer,
nije došlo do promjene na čelu tužiteljstva iako je vlada
promijenjena. Međutim, ja dijelim mišljenje velikog broja
građana da nismo daleko odmaknuli. Tužiteljstvo je još
podložno atmosferi koja se u javnosti može stvoriti oko pojedinog
slučaja. Mediji prenose stavove obrane, a rijetko tužiteljstva. Zato je
iznimno teška društvena atmosfera u kojoj radi.
Još je više tužiteljstvo zabrinuto ili osjetljivo
na političke pritiske i promjene.
P: Glavni državni
odvjetnik Mladen Bajić dobio je puno pohvala iz međunarodne zajednice.
Bi li taj svoj dosta čvrst položaj mogao bolje iskoristiti?
O: U Hrvatskoj je svatko na tom položaju svjestan da, ako učini
nešto dobro, učinio je to za vlast i vladu, a ako učini
nešto loše, to je njegova pogreška. Za
ono što bi zadovoljilo hrvatsku javnost potrebna su čuda.
Kad je riječ o korupciji i organiziranom kriminalu, javnost neće biti
zadovoljna malim slučajevima, nego će svoje povjerenje temeljiti na
slučaju koji će biti uzor ili simbol neke prekretnice. Nije važno
tehničko, nego simbolično i političko značenje takvog slučaja. Ali
tužiteljstvo radi po profesionalnim principima, koji nisu podložni
ćudljivu javnom mnijenju ili političkim obračunima. Ma koliko mi
mislili da je tužiteljstvo pod političkim utjecajem, to je znatno bolje
nego da mislimo da je tužiteljstvo instrument političkih obračuna.
Treba biti zadovoljan i umjerenim napretkom, a važno je da idemo u
dobrom smjeru. Predstavniku jedne opasne međunarodne organizacije u
razgovoru sam kazao nešto slično kao i vama, ali on me
prekinuo, nabrojio nekoliko imena iz našeg političkog života
te rekao: "Dok ti ljudi ne budu u zatvoru, mi vam ne vjerujemo."
Pazite, to je opasan stav, ja ga kao pravnik ne mogu braniti, ali u
psihološkom smislu je razumljiv. Ti su se slučajevi pojavili
kao veliki i nisu doživjeli pravosudni epilog.
P: Ulazimo u izbore.
Što možemo očekivati od novog zakona o financiranju
političkih stranaka?
O: Ništa. On je napravljen ispod onih standarda koji bi se
očekivali za zrelu demokraciju. Taj je zakon izvjestan napredak, ali
nedovoljan. Nije nikakav napredak reći da su zabranjene anonimne
donacije ili da javna poduzeća ne smiju financirati stranke. Ovaj zakon
više služi kao temelj da političke stranke dobiju potporu iz
budžeta nego akt koji ograničava ili pod javnu kontrolu stavlja njihove
financije. Mislim da postoje tri ključna nedostatka tog zakona. Jedan
je nadzor, nije naglašen dovoljno element javnog nadzora, a
još je važnije to što će nadzor nad financijama
stranaka imati državna revizija i ministarstvo financija. U većini
zemalja nadzor obavlja nezavisno tijelo, obično stalno ili ad hoc
izborno povjerenstvo. Jer je potrebno jamstvo nezavisnosti takvog
tijela. Drugi problem je što su limiti donacija postavljeni
jako visoko i nisu nikakvi limiti.
U većini zemalja ograničenja teže
nižim vrijednostima, 25, 50 dolara, jer se teži tome da stranke ne
ovise o velikim donatorima. Postaviti limit na milijun kuna za pravnu
osobu, kao u nas, nije nikakav limit. Premalo se reguliralo i o čemu
sve stranke moraju izvijestiti javnost o financijama, pa političke
stranke imaju manje zahtjeve prema računovodstvu nego što
ima jedan d.o.o. Stranke žive od proračunskih sredstava i tu leži, među
ostalim, dodatni razlog.
P: Kako komentirate
ponašanje premijera Sanadera u skandalima?
O: Premijer je u aferama zauzeo stav koji se od njega nije očekivao.
Smijenio je Žužula, imovinsku karticu je poslao iako je afera već legla
i o tome se više nije govorilo. Pročitajte kod Machiavellija
je li bolje da se ljudi kneza boje ili da ga vole. Sanader mora da je
to pažljivo pročitao, njega ljudi vole i boje ga se. On ne daje dojam
osobe koja je neodlučna ili zaboravlja na to da ima političke
protivnike. Mislim da ima izvjesnu karizmu i ljudi će mu oprostiti
mnoge pogreške jer ima snage da ih popravi.
Sanader mulja puno, ali to dobro radi. Pridobio je civilnu scenu, dolazi na takve skupove, zadržao je stil razgovora s civilnom scenom koji je Račan započeo, napravio mjesta za civilnu scenu u različitim tijelima, od televizije do sprečavanja sukoba interesa. Dosta je važan i njegov dobar međunarodni imidž iako je i tu bilo pogrešaka, kao što je prijateljstvo s Berlusconijem, iako nije bilo velike razlike u odnosu na ono što je sada. Ali zapamćen je stil, a ne sadržaj. Stil ga čini vođom, hrvatska politička kultura to preferira i nagrađuje. Možemo biti skeptični ili kritični, nitko ga ne pita ako se neko vrijeme ne pojavi. Sanader je izborio pravo na pogrešku, da usprkos pogrešci uvijek ispadne dobar i sposoban vođa. Što može biti i opasno jer je Hrvatska umorna od velikih vođa, pogotovo kad ponove mandat.