I u ovom dijelu svijeta muško-ženski odnosi u filmskoj industriji više neće biti kakvi su nekoć bili. Pod teretom pokrenute lavine svjedočanstava pod hashtagom #nisisama na Twitteru, odnosno na Facebook inicijativi “Nisam tražila”, svi oni koji zloupotrebljavaju poziciju moći podvit će rep te lijegati i ustajati s mišlju “samo ne mene”.
Hrabrost srpske glumice Milene Radulović da optuži uglednog profesora i redatelja Miroslava Aleksića za višestruko silovanje očigledno ima zaraznu tendenciju. I u hrvatskim inačicama američkog pokreta #metoo iz dana u dan sve je veći broj prijava i prijavljenih i ta svijest o nužnosti aktivacije žrtava sve se više širi po institucijama i radnim sredinama. Svakako je velik poticaj tomu dala i ogledna reakcija dekanice Akademije dramskih umjetnosti Franke Perković Gamulin, koju bi trebali slijediti svi na sličnim pozicijama. Nije joj prva reakcija bila da zaštiti instituciju, što je dosad uglavnom značilo “utišaj žrtvu i vodi sve u tajnosti”. Ne, ona je dignitet institucije zaštitila tako što je o “sramoti” javno progovorila te je, štoviše, medijsku pozornost iskoristila kako bi ohrabrila i one koji još nemaju snage javiti se da to učine bez srama i bez straha uz jamstvo anonimnosti. Uspostavila je usku suradnju sa Studentskim zborom, oformila peteročlanu radnu skupinu sastavljenu od nastavnika i studenata te se povezala s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova. I o svemu intenzivno javno komunicira s jasnom porukom: “Moja je odgovornost, kao i odgovornost svih nas na Akademiji da reagiramo konkretno i žurno”. U apelu žrtvama poručila je: “Drage kolegice, dragi kolege, molim vas da se odazovete, jer – ovo je važno. Važno je za školu, važno je za profesiju, ključno za zdravlje društva u kojem živimo”. Zbog takvog pristupa ne čudi što je prema posljednjim podacima podneseno 26 prijava od kojih je trećina potpisanih, dok su dvije trećine anonimne.
Za početak, žrtvama je iznimno važno saznanje da nisu same, da se i drugima to događa pa je u psihološkom smislu važno svako, pa i anonimno svjedočanstvo. Ipak, što se tiče pravnih reperkusija za počinitelje, neće biti dovoljne anonimne prijave. Stvar je stručne procjene je li posrijedi kazneno djelo, silovanje, bludne radnje ili seksualno uznemiravanje..., te je li nastupila zastara. I naknadne prijave za silovanja, pokazala je sudska praksa, mogu rezultirati osudom, osobito ako je riječ o više žrtava. U slučaju ADU, u kojem je prijavljeno šest aktualnih nastavnika te sedam njih koji su ili u mirovini ili su vanjski suradnici, zasad je procijenjeno da se u dva slučaja radi o kaznenom djelu.
Premda, treba voditi računa i o tome da se ne ode u drugu krajnost. Stoga, oprezno s objavom identiteta osumnjičenih, baš u slučaju anonimnih prijava i u inicijalnim fazama postupka. Najgore bi bilo da se pokret protiv seksualnih predatora pretvori u lov na vještice. O tome je kao protutezu pokretu #meetoo progovorila francuska glumica Catherine Deneuve te u Le Mondeu objavila manifest koji je potpisalo stotinu poznatih žena. Ona je 2018. poručila da je skandal s Harveyem Weinsteinom izazvao legitimno osvješćivanje žena o seksualnom nasilju. Ali digla je glas protiv puritanizma te se usprotivila tome da muškarci budu optuživani u tisku i na društvenim mrežama, a da im se i ne pruži prilika da odgovore ili da se brane. Neki su prisiljeni na ostavke ili su ostali bez posla, a jedini zločin im je bio, ustvrdila je Deneuve, “dodirivanje ženskog koljena”, pokušaj “krađe” poljupca ili razgovor o “intimnim” stvarima za poslovnog ručka.
“Slanje svinja u klaonice” ne pomaže osnaženju žena, već služi interesima neprijatelja seksualnih sloboda, vjerskim ekstremistima i reakcionarima. Silovanje je zločin, ali naporno ili nespretno udvaranje nije zločin, kao što ni laskanje ne predstavlja mačistički napad. Udvaranje ženama ključni je dio seksualne slobode, ustvrdila je Deneuve. Dakako, to vrijedi kad su obje strane u ravnopravnom odnosu, a sve manje što je prisutniji odnos s pozicija moći. A o tomu nema ni govora kad je jedna strana maloljetna.