Prije godinu dana, nakon parlamentarnih izbora 8. studenog, za ministra vanjskih poslova dolazio je HDZ-ov međunarodni tajnik Miro Kovač, na Pantovčaku je već sjedila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a među HDZ-ovcima su se čule nadobudne tvrdnje da će hrvatska vanjska politika s njih dvoje biti usklađenija nego ikad prije od 2000. Iz današnje perspektive, godinu dana kasnije, vidimo da smo umjesto nikad usklađenijih imali možda nikad kontradiktornije sukreatore vanjske politike.
Miro Kovač, danas predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, u razgovoru za Večernji list od ponedjeljka prvi je put otkrio da ni on ni Vlada nisu sudjelovali u pripremi Deklaracije o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja Hrvatske i Srbije, koju je 20. lipnja potpisala predsjednica Grabar-Kitarović s tada tehničkim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem. U to vrijeme ministar Kovač i Oreškovićeva Vlada trudili su se, kroz diplomatsku akciju u Vijeću EU, nametnuti Srbiji uvjet promjene zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, koji smeta hrvatskim braniteljima, no deklaracija koju je Grabar-Kitarović potpisala s Vučićem taj važan hrvatski zahtjev uopće ne spominje, što je Vučiću moglo pomoći da ga ignorira i tada, a i danas.
Iako je ljetos u odgovoru na ista pitanja tvrdio da je su njegovo inzistiranje na promjeni srpskog zakona i predsjedničina deklaracija koja to uopće ne spominje komplementarni te da je to “integrirani, dvotračni pristup”, danas Kovač govori o toj deklaraciji kao o podvali predsjednici, apsurdnoj priči i političkom nadrealizmu.
Predsjednica je proteklih dana bila u radnom posjetu Kanadi pa još nismo čuli njezinu reakciju na Kovačev intervju, no neslužbeno se doznaje da je nezadovoljna Kovačevim istupom te da potpisivanje deklaracije s Vučićem smatra državničkim potezom koji je bio nužan u okolnostima koje su tada vladale. Predsjednica je očito doživljavala bivšeg premijera Oreškovića kao nekoga tko uopće ne razumije vanjsku politiku pa mu je potrebna pomoć s Pantovčaka, a bivšeg ministra Kovača kao nekoga s kime se ne može razgovarati jer je neke prethodne dogovore propustio ispuniti.
No takvo je razmišljanje opasno sklizak teren s obzirom na to da može voditi u situaciju koja krši Ustavom propisane ovlasti Vlade i predsjednice Republike. Hrvatska demokracija je parlamentarni, ne predsjednički sustav i to se ne može promijeniti nikakvim dojmom bilo koga s Pantovčaka da je sposobniji od bilo koga u Vladi.
Točno je da je ministar Kovač nevješto vodio svoju diplomatsku akciju oko Srbije u Vijeću EU. Jedan bivši hrvatski diplomat, blizak i Pantovčaku i Banskim dvorima, to je najbolje opisao kad je na primjedbu da se Kovač malo zaletio odgovorio da je, preciznije, “skočio na glavu u suh bazen”. Umjesto da prvo okupi barem dva-tri saveznika u EU pa potom iznese hrvatske zahtjeve za koje želi da postanu mjerila EU prema Srbiji, Kovač je usporavao proces otvaranja poglavlja sa Srbijom a da nikome od drugih zemalja članica nije objasnio zašto, zatim iznio maksimalistički postavljene hrvatske zahtjeve pa tek potom počeo tražiti potporu drugih aktera u EU, koju na kraju nije dobio u priželjkivanom obliku.
No Kovačeve greške u koracima ne mogu opravdati ono što je potom učinila predsjednica. Ako je točno, naravno, to što Kovač danas tvrdi: da su Ministarstvo i Vlada bili zaobiđeni u pripremi deklaracije s Vučićem. Ostali detalji koje Kovač naziva apsurdnima jesu točni. Svi znamo da je format u kojem je deklaracija potpisana bio neobičan, s predsjednicom RH s jedne strane i tehničkim premijerom Srbije s druge, s ministrom vanjskih poslova Srbije s druge, ali bez ministra vanjskih poslova Hrvatske s jedne strane.
Do danas nije jasno kako se obveze zapisane u toj deklaraciji doživljava aktualna hrvatska Vlada premijera Andreja Plenkovića. Deklaracija je prošla proceduru u srpskoj vladi, ali do danas, koliko znamo, nije prošla proceduru u hrvatskoj Vladi. A kao što to potvrđuje izvješće o napretku Srbije koje je pretprošlog tjedna objavila Europska komisija, deklaracija ide naruku Srbiji i Vučiću jer ih prikazuje kao nekoga tko ispunjava svoje obveze u dobrosusjedskoj suradnji s Hrvatskom. Obveze koje je potpisao u toj deklaraciji za Vučića su jednostavne i bezbolne, posebno kad među njima nema obveze ukidanja hibridne regionalne jurisdikcije koja smeta hrvatskim braniteljima.
Zbog svega toga pitanja koja se nameću nakon Kovačeva intervjua zahtijevaju predsjedničin odgovor. Posebno pitanje je li predsjednica Republike potpisivanjem takve deklaracije s Vučićem pomogla Hrvatskoj. I, ako jest, kako točno?
>> Bivši ministar podigao prašinu: Je li trebalo potpisati deklaraciju sa Srbijom?