DeKuov rječnik nasilja

Svaka vlast vonja po nasilju, a najviše ona koja nasilje niti vidi, niti priznaje, premda je uspostavljena baš nasiljem. Sve velike svjetske revolucije, dakao, i male, izvedene su u znaku giljotine, vješala i streljačkog voda. Ni jedna na neprijatelja nije gledala drugačije, nego kao na smetnju koju valja što prije ukloniti. Da, i milom ako treba. Ali najbolje je silom, jer sila Boga ne moli, a i ne da se zavitlavati nekakvim ljudskim pravima. Ljudska prava? O, da, ali to vrijedi za ljude, a neprijatelji nisu ljudi!

Neprijatelji su "propalice iz Hazu", "skupina akademijskih propalica", "propali pisci", "propali prelati", "društveni talog", "listom bivši ljudi", u jednu riječ, ološ. Ne, nisam te etikete prepisao iz nekog Staljinova referata ili Hitlerova govora. Pročitao sam ih u "Globusu" (8. 12.), u stalnoj rubrici Denisa Kuljiša.

Ma, naravno, ne tvrdim ni da ih je DeKu preuzeo baš izravno od spomenute gospode, ali se pitam otkud mu? Otkud mu moralna kuraža da čestite građane, k tome akademike i biskupe, oplete tako sramnim etiketama? I otkud listu u kojem DeKu piše pravo (pa i želudac) da takve uvrede objavljuje?

Odgonetka je u kulturi fizičkog i verbalnog nasilja što su ga prakticirali totalitaristički režimi. U osnovi je te kulture shavaćanje da je protivnik isto što i ne-čovjek, ništica, odnosno nešto ljigavo, ogavno i smrdljivo što je najbolje odmah zgaziti. Korijen je DeKuova vokabulara u rječniku Titove partije iz doba dok je bila do srži staljinistička i u rječniku komunističkih talibana koji su se uspješno suprotstavljali destaljinizaciji te partije, a koji su DeKuu i danas bliži od nekad sumnjivih liberala, tehnomenadžera, reformista i neposlušnih partijskih sekretara iz Vjesnikova nebodera.

DeKu će vjerojatno reći da sam ga preozbiljno shvatio, da se on sprdao, da je izazivao i da se samo zabavljao. Neka kaže, ali tada će samo potvrditi ishodište svoje sprdnje, provokacija i zabave. Jer za verbalno nasilje o kojem govorim baš je to i karakteristično: ruganje žrtvi. Staljinisti su razapete protivnike npr. nazivali "ništavnim mušicama", "desničarsko-ljevičarskim izrodima", "bjelogardejskim stjenicama i pigmejima", a Mao Ce Tungovi sljedbenici su neprijatelje opisivali kao "pasje glave".

U prakticiranju verbalnog nasilja DeKu nije usamljen (jedan mu je kolega nedavno osuđen zbog verbalnog maltretiranja poštenih ljudi), toga nasilja nitko nije pošteđen. Samo se čudim kako mogu šutjeti oni koje DeKu trenutno hvali. Kako mogu čkomiti dok onaj koji ih hvali časne ljude naziva propalicama? Slažu li se s DeKuom? Ili možda misle da se to njih ne tiče? Da nisu zaboravili da će verbalno nasilje, ako mu se ne stane na kraj, kad-tad pogoditi i njih?