U tekstu, "Paar nudio više modela i odustao od svakoga" (Večernji list, 29. prosinca 2002.) ravnatelj Zavoda za školstvo prof. dr. Josip Milat prigovara, među ostalim, akademiku Paaru svojevrsnu nedosljednost u nuđenju različitih verzija reforme školstva. Želim iznijeti nekoliko načelnih primjedbi na prijedlog primjene sustava odgoja i obrazovanja koje tako uporno brani gospodin Milat.
Činjenica je da predložene promjene ničim ne jamče poboljšanje odgojno-obrazovnog sustava, naprotiv. Bit predloženih promjena svodi se na model devetogodišnje obvezne škole 3+3+3, opisno ocjenjivanje u prva tri, odnosno šest razreda, uvođenje državne mature i rano učenje stranih jezika. Svakako treba podržati rano učenje stranih jezika koje se najavljuje već od početka sljedeće školske godine. Bojim se da se to neće dogoditi jer bi bilo potrebno zaposliti nekoliko stotina učitelja stranih jezika koji su i u sadašnjim prilikama reducirana učenja stranoga jezika deficitarni, a nije osiguran ni novac za to.
Opisno ocjenjivanje neće riješiti problem inflacije odličnih ocjena, a time ni poboljšati obrazovni sustav jer se i osamdesetih godina prošlog stoljeća opisno ocjenjivanje pokazalo lošim i nije dalo očekivane rezultate. Zašto bi sada bilo drukčije? Državna matura, načelno da, ali jesu li za to stvorene odgovarajuće pretpostavke? Bojim se da nisu.
Za obveznu devetogodišnju školu ne postoje ni materijalni, ni prostorni ni kadrovski preduvjeti. Računati da će negativni demografski trendovi riješiti problem nedostatka školskog prostora i rada škola u dvije, tri pa i četiri smjene mogu doista samo neozbiljni ljudi. Nema ni jednog valjana argumenta da se napusti sadašnji model osnovne i srednje škole 4+4+4 iz niza razloga jer to ne onemogućuje uvođenje devetogodišnje, čak ni desetogodišnje obvezne škole. Dakle, sve dok Ministarstvo ne ponudi zadovoljavajući pedagoški standard i odgovarajuće nastavne planove i programe, ne može se govoriti o stvarnim promjenama. Ovo što sada nudi Ministarstvo samo je loš okvir bez ikakva sadržaja.