Nedavna odluka Velike Britanije da svi zaposlenici iz Europske unije nakon Brexita mogu i dalje nastaviti raditi u Britaniji pokazala je kako funkcioniraju stare tradicionalne demokracije. One uvijek uvažavaju i suprotna mišljenja. Dugo je izgledalo da je u Hrvatskoj kompromisna politika nemoguća.
Pogotovo nakon pojave Mosta, a osobito poslije osnutka stranke Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Ipak, prijedlog Milana Bandića o imenovanju Trga Republike Hrvatske uvelike je neutralizirao suprotstavljena mišljenja koja su se osobito namnožila u posljednje vrijeme nakon mnogih javnih sporenja o promjeni imena Trga maršala Tita.
Eru netolerantnog stava prema suprotnom mišljenju u zadnje vrijeme započeo je Most. Njihova je politika bila da mogu u saveze samo s onima koji misle kao i oni. Takvu je politiku još više nastavila stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. To se osobito vidjelo prilikom prijedloga o preimenovanju Trga maršala Tita. Zato je njihovo pridobivanje uspjeh Milana Bandića, ali i pravo malo hrvatsko političko čudo.
Stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića nastavkom svoje tvrde politike mogla bi se dovesti u poziciju Mosta s kojim na kraju nitko nije želio koalirati iako je, za razliku od prevrtljivoga Mosta, ta stranka barem dosljedna u svojim stavovima. Činom njezina pridobivanja Milan Bandić pokazao je da je ipak moguća politika kompromisa. Novo ime ne mogu mu zamjeriti ni Titovi zagovornici ni Titovi osporavatelji.
To je ujedno primjer i Bandićeve političke vještine. Osobito je to važno u zemlji u kojoj se pedeset godina nije smjelo imati suprotno mišljenje od tada svemoćne Partije. Ovo je ujedno i veliki napredak za našu demokraciju. Kada se ubuduće budu morale donositi važne političke odluke, uvijek će nužno biti i uvažavanje drugačijih mišljenja.
Tako će, izgleda, morati biti i u zagrebačkoj Skupštini bez obzira na Bandićevu skupštinsku većinu. Ipak će u svemu na kraju zadnju riječ imati Milan Bandić. Komunistima nikada za njihove odluke nije bilo važno što misli druga strana koje zapravo nije ni bilo. Prava demokracija nije samo donošenje političkih odluka nego je ujedno i forma i proces. Zato je osobito važno što se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme događaju i pozitivni politički pomaci.
Stoga će Most ostati zabilježen kao onaj koji je u politiku obnovio isključivost i političke ultimatume. Onaj tko se s njima nije svjetonazorski i politički slagao, oni su ga politički prozivali, od HDZ-a do SDP-a. Tako su radili sve dok ih sam premijer Andrej Plenković nije eliminirao.
Danas se hrvatska politika ima priliku vratiti izvornoj, pravoj demokraciji koja je vrijedila u Hrvatskoj u samim njezinim počecima. Tada je Hrvatski sabor bio pravo izvorište tolerancije. U to je vrijeme svatko mogao slobodno reći svoje mišljenje. To se može i danas, samo ondašnji Sabor nije bio politička pozornica gdje se lupetalo kao danas.
Ne treba to ni čuditi jer je tadašnji Sabor bio pun intelektualaca, pa čak i akademika, za razliku od današnjeg Sabora koji je pak pun raznih političkih šarlatana. Nekada su se stranački savezi sklapani i zbog viših političkih razloga. U današnjoj politici, nažalost, sklapaju se isključivo zbog vlasti.
Najbolji primjer je savez HDZ-a i HNS-a. Ta je koalicija dala priliku HNS-u da se dokopa barem djelića željene vlasti, a HDZ-u da se, zahvaljujući potpori njihovih saborskih zastupnika, HDZ održi na vlasti. Možda će nakon idućih izbora stranačke koalicije biti sklapane i zbog viših političkih motiva.