Demokracija je cinična, njene su laži “male”, a istine relativizirane

Stiglo je proljeće i pred nama su još jedni izbori. To je ono kad političarima ispadaju bomboni iz usta dok nam obećavaju bolje sutra. To bolje sutra uvijek bude “malo sutra”, ali svejedno, kao po nekoj navici, doduše uz gunđanje i poneku psovku, predstava uvijek ide dalje. Jedino ponekad igrači malo zamijene mjesta, ali i to zato samo kako bi sve ostalo isto. Kažu nam, to je demokracija, nema tu puno mjesta za gunđanje, jer takva su pravila igre.

Moram priznati kako me je uvijek fascinirala lakoća s kojom političari bezočno prosipaju svoje laži. No, još više od toga me fascinira to kako im taj trik uvijek prolazi, kao i naša sposobnost da beskrajno gutamo te laži. Stalno nam serviraju svoje gluposti i svi pritom znamo kako nas lažu u oči, a opet im poklanjamo svoje povjerenje. To naše pristajanje na laž je možda najfascinantnija stvar u čitavoj priči.

Joseph de Maistre je zbog toga usporedio političare s kovačima lažnog novca. “Lažna mišljenja sliče na lažni novac. Iskovao ih je neki prevarant, poslije ga troše pošteni ljudi koji sudjeluju u prevari, a da nisu ni svjesni onoga što čine”. No, i ovaj veliki reakcionar tu je, izgleda, podlegao prosvjetiteljskoj obmani. Paradoks je u tome da smo mi svjesni toga kako je sve laž, a opet pristajemo na obmanu. Ima u tom pristajanju nečeg ponižavajućeg. Theodore Dalrymple je tu vrstu poniženja opisao kao bit komunističke propagande. “Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom i sam pomalo postati zao. Čovjek koji se ničemu ne odupire propada i nestaje. Društvom nemoćnih lažaca je lako upravljati”.

No, dok nas povijest uči kako u komunizmu, ipak, postoji gornja granica pristanka na laži, u demokraciji izgleda kako to baš i nije slučaj. Nedavno sam gledao dokumentarac o padu Ceausescuova režima u Rumunjskoj. Nezaboravna je scena tijekom njegovog zadnjeg mitinga, kada ljudi u jednom trenutku shvate kako svi misle isto i kroz masu se pronese žamor i uzvici, koji ubrzo prerastaju u skandiranje protiv diktatora. Ceausescu je zbunjen, viče na njih i nemoćno širi ruke. Bio je to trenutak sloma režima. Nekoliko dana nakon toga je osuđen i smaknut.

S demokracijom je drukčije. Za razliku od zloslutnog Rumunja, današnji političari, iako se ne bi moglo reći kako su pretjerano promućurni, nikako se ne daju zbuniti u svojim lažima. Oni nikad neće doživjeti svoj “trenutak istine”, ma koliko mi na njih vikali. Iza njihove “velike laži” ne stoji neka istina, koja bi predstavljala njihovu slabost. U tom kapacitetu za apsorpciju laži demokracija se, čini se, pokazuje kao razvijeniji oblik komunizma. Demokracija je cinična, njene su sve laži “male”, a istine relativizirane. Demokratski “kovači lažnog novca” nam ne podvaljuju velike sume, već sitniš.

Oni koriste povjerenje ljudi kojima prodaju svoje male gluposti i laži, na koje ne reagiramo, jer ih ne smatramo toliko bitnima ili pak zbog “mira u kući”. Ali, tako se polako “žaba skuha”, pa na kraju možemo vidjeti i pametne ljude s nevjerojatnim količinama njihovog lažnog novca po džepovima. To je veliki trik propagande u demokraciji. Ona ne počiva na nekoj Velikoj Laži, već na malim lažima, koje se prodaju uvijek malo zašećerene - najčešće pod firmom oslobođenja i progresa. One možda ovdje podriju povjerenje u neki autoritet, ondje pokolebaju vjeru u neku konvencionalnu istinu ili nam tamo sugeriraju zašto se ne treba držati neke društvene norme. Na kraju tog procesa zateknemo se u čudu da sami ne možemo vjerovati vlastitim očima, niti umijemo raspetljati klupko laži u koje smo se upetljali.

I kako sad spasiti žabu od kuhanja, dok nam političari prodaju svoje sitne, male, zašećerene laži? Laž je uvijek milija uhu od istine, pa se zato kaže kako obiđe svijet deset puta dok istina nazuje cipele. Laž je teško ogoliti, jer ona nema svoju suštinu, pa kad ju pokušamo napasti imamo osjećaj kako “pucamo u prazno”. Zbog toga, kada napadamo laž, uvijek smo na gubitku, jer ispada kako se pravdamo i stavljamo u podređeni položaj.

Glupost tako odnosi štih zdravom razumu. Protiv laži se ne može boriti argumentom i činjenicama, jer ju tako samo jačamo i dajemo joj na važnosti. Ukazivati na bjelodano nema smisla u sobi punoj pijanih ljudi. Zato s glupošću nema rasprave, nego se ona odmah i bez objašnjenja baca u smeće. Umjesto da mi objašnjavamo svoju istinu, neka laž objašnjava zašto nije smeće. To je jedini način da izgradimo društveni štit od gluposti i laži kojima nas truju političari.