Kada se u zraku počne njušiti velika opasnost, svijet se polako počinje mijenjati. Netko tko razmišlja u pozitivnom pravcu tu bi promjenu mogao zamisliti kao stvaranje većeg jedinstva i solidarnosti, i to upravo zato što zajedništvo u trenucima velikih prijetnji i ugroza stvara određenu sigurnost, osjećaj da nismo sami, odnosno da postoji jako puno onih drugih koji misle isto ili slično i spremni su da zajednički branimo sve ono iza čega stojimo. Pišući o ovome, pada mi na pamet prva strofa Tinova Pobratimstva lica u svemiru: “Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.” To bi bila ona pozitivna strana, no poznato je da čovjek sve što postoji na svijetu može koristiti za dobro, ali i za zlo.
Stoga nije nimalo čudno što smo u posljednje vrijeme u sve više slučajeva svjedoci toga da brojni politički lideri, suočeni s nekom ugrozom ili opasnošću, počinju poticati mržnju, separatizam, ksenofobiju, zatvaranje u vlastite granice, stvaranje saveza s istomišljenicima iz drugih zemalja... Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Austrija i Slovenija, a u posljednje vrijeme i Hrvatska, unutar Europske unije stvorile su nešto što počinje nalikovati na mini Habsburšku Monarhiju utemeljenu na krajnje desnoj političkoj filozofiji i ksenofobiji prema migrantima s Bliskog istoka. No i u mnogim drugim zemljama nije drugačije – rezultati lokalnih izbora u Njemačkoj pokazuju da Angela Merkel gubi potporu birača, i to zato što je u zemlju pustila milijun i nešto izbjeglica. Istodobno raste potpora Alternativi za Njemačku, stranci koja slijedi antimigrantsku agendu i biračima obećava da će ih zaštiti od opasnosti s Istoka koja bi mogla potkopati i same temelje društva.
Gledajući predsjedničke predizbore u SAD-u, postaje jasno da ni ta “utvrda demokracije” nije imuna na izolacionizam i desničarski populizam. Iako Donalda Trumpa ne možemo nazvati ultrakonzervativcem (što Ted Cruz jest), on je iz potpunog drijemeža i nezainteresiranosti uspio izvući golemu masu birača koja je sama sebe nazvala “tihom većinom” koja do sada nije iskakala jer nitko od političkih lidera nije progovorio njihovim jezikom. Trump jest.
Prema nekim procjenama, riječ je o 30 do čak 40 posto biračkog tijela koje bi Trumpu moglo omogućiti da postane važan faktor na američkoj političkoj sceni. Ako on i ne uspije dobiti predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, sigurno će se pojaviti neki novi Trump, još radikalniji i opasniji, kojeg će ta tiha većina prigrliti s još većim žarom.
Sve ovo pomalo nam govori da je demokracija, koja nam je još prije tridesetak godina izgledala kao nešto najpozitivnije što nam se može dogoditi, utonula u svoju dekadentnu fazu u kojoj su i te kako moguće ovakve opasne pojave. U svakom slučaju, nalazimo se u delikatnom vremenu i hodamo po rubu litice. Možemo se vratiti u sigurnu zonu, ali možemo i pasti u duboki ponor.