Demokraciji treba nacionalni dijalog

Visok markantan muškarac nauljene kose boje ugljena prilazio mi je dugačkim hodnikom. Raširio je osmijeh i pružio ruku.

„Dobar dan i dobro došli. Imamo dosta vremena za pripremu.“

Bio je to šef osiguranja sirijskoga predsjednika Bashara al-Assada. Čvrst stisak ruke, svjetlucave crne oči prodrle su duboko u moje. Slijedila sam ga. Ušli smo u sobu s dvjema foteljama.

„Hoće li ovdje biti dobro za intervju?“ pitao nas je.

Moji kolege snimatelji kimnuli su glavom.

„Hoće, hvala“, odgovorila sam. „Kada možemo očekivati predsjednika?“

„Točno na vrijeme“, nasmiješio se i otišao.

Slučajni predsjednik

Bashar al-Assad bio je slučajni predsjednik. Veliki otac Sirijske Arapske Republike, šef arapske socijalističke stranke Ba’ath, Hafez al-Assad čvrstu ruku nad državom gotovo tri desetljeća držao je sektaškom politikom nametnuvši manjinsku alavitsku vlast većinski sunitskoj zemlji. Nad građanima je bdio snažan obavještajno-sigurnosni aparat koji je početkom 80-ih godina dvadesetoga stoljeća krvavo ugušio prvu veliku islamističku pobunu koja je završila masakrom tisuća ljudi u gradu Hami.

U prostoriju s foteljama utrčala je žena koja je radila u protokolu. „Je li sve spremno?“ pitala je oštro. Odgovorila sam potvrdno. Vrata su se širom otvorila. Uz pratnju osiguranja i savjetnika, u sobu je ušetao predsjednik.

„Bashar, drago mi je“, nasmiješio se i pružio mi ruku. Sjeli smo u fotelje. Dok su mu postavljali mikrofon, počeo me ispitivati o situaciji u Hrvatskoj. Bio je pristojan, govorio je dosta tiho i pomalo nerazumljivo. Kamere su se upalile, uskoro smo počeli razgovor. Pitala sam ga koliko ga prati očeva sjena.

„Moj otac bio je na vlasti trideset godina i ostavio je svoj otisak na svemu u Siriji, ali i u regiji. Nije mi bilo lako preuzeti dužnost, dnevno su nas uspoređivali u svemu. Kada sam postao predsjednik, počela je intifada u Palestini, onda su se dogodili teroristički napadi 11. rujna, pa okupacija Afganistana, potom Iraka, slijedio je embargo Europe, SAD-a, nije bilo lako“, govorila su mi skupljena usta ispod brčića. Sitne oči koje su gledale u moje kao da su imale iznenađen i pomalo nevin pogled. Nekadašnji engleski student, oftalmolog, ubrzano se morao pripremiti za predsjedničku funkciju nakon što je njegov stariji brat Bassel, predviđen za očeva nasljednika, poginuo u prometnoj nesreći.

Godinu prije našega razgovora, Bashara al-Assada prigrlio je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, izvukao ga iz međunarodne izolacije i etikete – koju je Siriji u proglašenome globalnom ratu protiv terorizma prišio američki predsjednik George W. Bush – kao jedne od država bliskih „osovinama zla“.

Assadov comeback u međunarodnu arenu u Francuskoj pomno se pripremao, išlo se čak dotle da je suprugu sirijskoga predsjednika, Engleskinju Asmu, ugledni modni časopis Elle proglasio „ženom s najviše stila u svjetskoj politici“. Sarkozy je trebao panmediteransko savezništvo i u njemu ključne igrače. U to je vrijeme, naime, inicirao je stvaranje Unije za Mediteran, neformalnoga saveza četrdesetak država sredozemnog bazena. Različite inicijative tijekom godina pokušavale su se baviti mediteranskim prostorom, želeći pomiriti nepomirljivo u cilju sigurnosti i prosperiteta.

Sarkozy je bio napoleonski ambiciozan. Htio je da Francuska bude međunarodni lider, pogotovo u tradicionalnoj sferi njezina utjecaja. Grandiozno su se najavljivali razvojni projekti, zone slobodne trgovine. Njemačkoj kancelarki Angeli Merkel priča se nije svidjela. Smatrala je da bi takav projekt mogao razbiti jezgru Europske unije i potrošiti još više novca iz europskoga proračuna.

Ljuti protivnici zajedno

Dokument o osnivanju Unije za Mediteran na koncu je potpisan 13. srpnja 2008. godine u Parizu uz veliku pompu. Na zajedničkoj fotografiji našli su se ljuti bliskoistočni protivnici: Assad, izraelski premijer Ehud Olmert i turski premijer Erdoğan. Sam trenutak dovođenja svih za isti stol bio je značajan. Sarkozy je u odnosu s Assadom otišao i korak dalje. Dan poslije na vojnoj paradi na pariškim Elizejskim poljanama povodom najvećega francuskog nacionalnog praznika Dana pada Bastille kao počasnoga gosta u ložu pokraj sebe postavio je upravo sirijskoga predsjednika.

„Proces ubrzanoga poboljšanja odnosa s Europom počeo je mojim posjetom Francuskoj“, govorio mi je Assad. „Mislim da se došlo do toga da se napokon shvaća uloga Sirije. Do sada je postojala pogrešna slika o nama, koju neki u Europi i dalje stalno pokušavaju promovirati.

Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:

Mi trebamo mir, baš kao i Europa, dijelimo zajedničke ekonomske i kulturne interese“, vođa koji se želio svidjeti svijetu govorio mi je preko buketa krvavo crvenih ruža postavljenih na stol kako bi „kadar bio ljepši“. Iza glave stajala mu je sirijska zastava. U prostoriju u kojoj smo snimali intervju s Assadom je umarširala i ekipa sirijske nacionalne televizije. Pitala sam ih što rade ondje. Njihov producent odgovorio mi je da snimaju svaki intervju koji predsjednik daje nekoj stranoj televiziji, pa to reemitiraju. Nikada nisam doznala jesu li u program pustili cijeli naš razgovor ili samo sliku s nekom svojom interpretacijom.

Razgovarali smo dugo. Redala su se pitanja o savezu s Iranom i o nuklearnom programu, destabilizaciji Iraka i navodnoj upletenosti Sirije, situaciji u Libanonu, bliskoistočnom mirovnom procesu, stvaranju palestinske države i mogućnosti arapskoga priznavanja države Izrael, novom američkom predsjedniku Baracku Obami o kojemu je Assad na početku mandata u Bijeloj kući imao samo riječi hvale, suradnji sa Saudijskom Arabijom čiji je kralj tih dana posjetio Damask. Govorio je o investicijama u Siriju, nafti i plinu, dijalogu u regiji koji se mora postići kako bi se prestao „generirati očaj koji može potaknuti rast terorizma“.

Bio je miran, koncentriran, pri nekim provokativnijim pitanjima suptilno i nijansirano pasivno-agresivan, čvrst i odlučan.

A onda smo došli do pitanja o stanju ljudskih prava i sloboda u Siriji. Assad je odgovorio: „Demokracija nije cilj, ona je alat.

Kako se služiti tim alatom, jako je važno, jer je u konačnici riječ o cijelom društvu. Društvo može odlučiti o tome kakva mu je demokracija potrebna i koliko vremena treba kako bi to postigli.

Demokraciji je potreban dijalog, nacionalni dijalog. Prvi korak u pokretanju toga dijaloga jesu mediji.

Prije nekoliko godina uveli smo privatne medije i druge privatne ustanove poput sveučilišta. U društvu, dakle, polako stvarate dijalog kako biste ga unaprijedili. A taj dijalog reći će vladi kojim putem krenuti. Ne možete demokraciju ostvariti dekretom, možete je ostvariti normalnom dinamikom unutar društva. Ali mi idemo u tom smjeru, neki smatraju da je to prebrzo, neki da je presporo, ali na kraju kao vlada možete reći da se krećete najbrže moguće, uz minimalne posljedice.“ Te riječi i taj izraz lica, s obzirom na sve što se kasnije događalo u Siriji, pamtit ću zauvijek. Činilo se da je Assad istinski vjerovao u ono što je govorio.

Kompleksnost konstrukta Sirije kao države i sistema spojenih posuda na Bliskom istoku zahtijevali su stalnu budnost, silu i represiju. Jedan autokratski sekularni režim, onaj Saddama Husseina, srušen je, a mira i stabilnosti u Iraku i dalje nije bilo na vidiku godinama nakon početka „rata za oslobođenje“.

Što je sloboda na Bliskom istoku? Što je demokracija? Alat? Cilj? Sredstvo? Kakva sloboda? Koliko slobode? Posljedice, kako mi je rekao Assad, moraju biti minimalne. Bashar je odavno prestao biti samo mlađi brat i slučajni predsjednik, kako su ga nazivali na početku mandata. Oftalmolog je imao dobar vid, jasan pregled situacije.

Na kraju razgovora fotografirali smo se. Kada danas gledam tu fotografiju, čini mi se kao da stojim pokraj voštane figure. Figure koja se, okružena stotinama tisuća okrvavljenih ruža, bez slobode i demokracije, održala na poziciji uz maksimalne posljedice. (…)