Iscrpljujuće parlamentarne bitke samo su ‘opijum za narod’ diktatora koji se zove kapital

Antička se Grčka običava nazivati kolijevkom parlamentarne demokracije premda bi to prije bila košara od pruća u koju su se kotrljale giljotinom odsječene glave.

Europska parlamentarna demokracija nije nastala kao doseg ljudskoga intelekta, kao plod dobrih namjera, kao potreba slobodnijega i pravednijega društva, već kao posljedica panike, kao izbor između parlamentarnih stranaka s jedne i sječiva stroja za ubijanje s druge strane. Filozofski su umovi, naime, držali da će ubojstvom kralja kao biološkog božjeg namjesnika na zemlji, čija je samovolja vrhovni red i zakon, te slobodno izraženom narodnom voljom nastati svijet mira, sklada, pravde i blagostanja. A umjesto toga, nastao je krvavi kaos zavađenih grupacija koji je Francuska revolucija pokušala liječiti giljotinom sve dok nije shvatila da na kraju više neće biti glava, već će preživjeti samo sječiva. Te košare s glavama kolijevke su današnjih europskih parlamentarnih demokracija. 
Ideale francuske revolucije neće ozakoniti njena povijesnom nuždom priznata neželjena djeca zvana političke stranke, nego ovaj put ne bogomdani, već samostvoreni tiranin, car, uzurpator, čija su dobra i plemenita djela znatno veća od zala koja je počinio, ali ga europski dvorovi i danas mrze svježom silinom.

Code Civile, iznjedren iz rimskoga prava, koji do današnjega dana jamči sve ono što zovemo tekovinama zapadne civilizacije u ljudskim pravima i zakonima, nisu dakle stvorile parlamentarne stranke ni procedure ni stranački amandmani ni nadglasavanja ni dogovori klubova, nego prosvijećeni apsolutist Napoleon Bonaparte. Parlamentarna demokracija, dakle, nije blagodat, ona nije domet ni doseg, ona je nužno zlo bolje od diktatura, ali ne uvijek i nužno bolje od prosvijećenog apsolutizma. 
 Parlamentarna demokracija golema je i zamorna količina okrutne borbe za uske interese, umivena procedurama.

Njen najveći plod je u tome što sprečava tiraniju, a ne u onome što svojim djelovanjem postiže. Parlamentarne demokracije ne treba stoga mjeriti po njihovim rezultatima, nego po što manjoj šteti za svoje građane. U društvima i državama koji imaju tu sreću da su tekovine Code Civilea već desetljećima, ako ne i cijelo stoljeće, ugrađene u temelje institucija, pravila ponašanja, običaje, štete od parlamentarnih turbulencija, padova vlada i ministara gotovo su zanemarive. Običan građanin i čovjek koji pošteno živi od svojega rada i poduzetništva uopće ne mora znati tko je trenutačni premijer, tko su njegovi ministri i hoće li dobiti povjerenje u parlamentu ili ne.

Hrvatski parlament, pak, sliči filmu Beskrajni dan, gdje svakoga jutra sve počinje ispočetka i na jednak način. Naš parlament podsjeća na postrevolucionarni pariški Konvent na rasjedu tektonske ploče jedinstva postignutog u Domovinskom ratu, srećom bez giljotine, ali ujedno i na žalost bez mogućnosti pomaka u trajne, vrsne i nezavisne zakone i institucije koji će građanima ove zemlje dati barem malo predaha. A pritom su sve te iscrpljujuće parlamentarne bitke uglavnom samo “opijum za narod” diktatora koji se zove kapital.

Što nas je to i zašto zadesilo? Zašto se napokon ostvareni devetstoljetni san pretočio u dnevnu noćnu moru?

To je pitanje svih pitanja. U “Deset krvavih godina“ Krleža s najdubljim domoljubnim sentimentom piše o hrvatstvu koje je nakon osmanlijskog osvajanja Bosne stoljećima bilo preslabo stvoriti svoju nacionalnu državu, ali i prejako i prežilavo da bi bilo uništeno. I kad je napokon to ravnovjesje nemira, nade i patnje zanavijek prevagnulo na stranu pobjede i samostalne države, što se zbilo poslije tog velikog povijesnog hepienda, grandiozne produkcije, moćnih junaka u 4D formatu? Što je to krenulo ukrivo?

Zašto smo bili sposobni pobijediti jednu od najmoćnijih vojnih sila Europe, a neprestano gubimo u ratu nas samih protiv sebe? Zar doista možemo samo blistavo obraniti svoje granice, da bismo onda unutar njih mogli slobodno krasti i jedni drugima raditi o glavi?

Ponekad se čini kako su hrvatska groblja jedini siguran način da naši ljudi ostanu u zemlji. Svi oni pri mladosti, snazi, pameti i volji da odlučuju o svojoj sudbini guglaju najjeftinije jednosmjerne zrakoplovne karte. Kad bi se kojim čudom ostvarile nade svih onih brižnih za hrvatski natalitet, ne bi došlo do demografske obnove, već do još veće gužve na aerodromima i autobusnim kolodvorima i možda bi prispio dan kad bi hrvatska dijaspora s pravom glasa imala komotnu većinu u hrvatskom parlamentu.

Ako bi joj do toga još uopće bilo stalo i ako do tada sva ta naša prirodna čudesa ne bi postala gorostasni, ispražnjeni koncesionarski resort. Hoće li doći dan kada će turistički vodiči pokazivati naše gradove, sela, naša remek-djela dara i mara govoreći turistima o jednom davnom narodu koji je nekoć obitavao u ovom zemaljskom raju i koji je sam sebe zauvijek prognao? Sva ta zaklinjanja u “stine“ i “mlika materina“ mogla bi završiti kao neki magloviti sentiment na “after work partyjima” dublinskih pubova.