Živimo u kolosalnom vremenu. Jer jedino je takvo vrijeme u samo desetljeće i pol moglo dokinuti sve što je ostvareno u 300 godina borbe za radnička prava. Moja je generacija učila i zgražala se kako se nekada na poslu provodilo i po 17 sati dnevno, da su i djeca radila u nemogućim uvjetima, da nije bilo kolektivnih ugovora, da su radnike otpuštali kada bi tražili svoja prava i pošten odnos, a kada su prosvjedovali, slali bi na njih policiju i vojsku. Da je država bila na strani i u rukama kapitalista, da su vlast, obrazovanje i zdravlje bili privilegij uskog kruga bogatih, da je većina zarađivala tek toliko da može plaćanjem režija, poreza i ostalih davanja održavati sustav na životu.
Bilo je toga još što smo učili, ali ono što je u svemu tome potpuno pogrešno jest što su nam govorili da je tako bilo, a trebali su govoriti da će tako tek biti. Ipak, postoji jedna velika razlika između 18. i 19. i ovog našeg 21. stoljeća; ljudi su nekada sanjali bolji svijet. I neka su ispadali i romantični i neka su to nazivali utopijom i idealizmom, ali su barem imali viziju, vjerovali su da bi svijet trebao biti pravedan i da postoje načini da takav i postane. Danas više nitko u to ne vjeruje, više se nitko ne usudi sanjati bolji svijet niti misli da postoje načini da takav postane. Masa je dezorijentirana, sapeta egzistencijalnim okovima kredita i životom pod stalnom prijetnjom gubitka posla, bez jasne političke artikulacije i ikoga tko bi znao na otvorenoj sceni izraziti njezine probleme. Za desnicu bez obraza socijalno je isto što i gulag, za ljevicu bez jaja socijalno je strah da će ih se optužiti da su za gulag, a u Hrvatskoj dodatno još i za jugoslavenstvo.
Običan čovjek je ostao na brisanom prostoru, nezaštićen, prepušten samovolji i goloj sili kapitalizma što nastupa u svom posljednjem pljačkaškom pohodu kojim nam želi oteti i dostojanstvo. Više nego ikad u svojoj povijesti civilizacija je zaslužila san o boljem svijetu. Nekada je to možda bilo pitanje ideala, sada je to pitanje opstanka. Ovakvim trendom i tempom srlja se u neizbježnu imploziju i to sve pod egidom da kapitalizam nema alternativu. Pa kad se netko usudi i podići glas i zatražiti, recimo, tek zdravstveno osiguranje za sve građane, odmah ga se, što bi trebalo biti najgorom diskreditacijom, proglasi socijalistom.
Pa da, majmuni, socijalizam i jest ono što nedostaje ovom svijetu. Društvo u kojem radno mjesto neće biti prilika za ucjenu, u kojem obitelj neće biti svedena na situaciju talačke krize, u kojem u temelju zdravstvenog sustava neće biti profit, nego zdravlje, u kojem se školstvo neće namjerno upropaštavati do onog stupnja kada će moći “proizvoditi” uskoobrazovane idiote za široku potrošnju, u kojem sudstvo neće biti alibi za kriminal bogatih i moćnih, u kojem se slava neće stjecati samo zato što si beskrupulozno spreman napraviti bilo što gnojno. Sanjati bolji svijet nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. I da, zbog toga, zbog sna o boljem svijetu pristajem biti i socijalist, komunist, anarhist i Jugoslaven, ako hoćete, ako to znači da će se ova jezovitost što je danas živimo svim sredstvima mijenjati nabolje. Ali, nemojmo se zajebavati, socijalizam nikada i nije postojao.
Boljševizam koji nam je kapitalizam podmetnuo kao lažnu alternativu bila je vulgarna prijetnja što nas čeka ako se usudimo i pomisliti mijenjati svijet. To je ujedno trebao biti i trajni konzervans u čuvanju postojećeg stanja jer, ako niste za kapitalizam, onda ste za gulag, kolhoze, trgovine bez stvari, slobodu bez izbora, policiju bez nadzora. Ne znam ima li ikoga danas na svijetu tko još vjeruje da je Staljin bio komunist, a ne psihopat, da je Tito bio socijalist, a ne bonvivan, da su Crveni Kmeri stvarno bili crveni, a ne kmeri.
Ne, socijalizma još nije bilo i neće ga biti sve dok nas obavija strah. I zato prije no što vas spopadne panika da će vas optužiti da ste socijalist, razmislite malo; iz kojih krugova danas dolazi najžešći nemoral i kriminal? Jesu li radnici ubijali životinje po Africi, uzimali nezakonite milijunske provizije od novca koji je trebao biti zajednički, prodavali društveno kao svoje, igrali golf po zatvorima, državu pretvorili u internu samoposlugu, a “vilu Remetinec” u vladu u sjeni? Ili su svi ti došli iz redova onih koji si vole tepati da su politička elita i poslodavci, krema kapitalizma. Sve je jasno i ostaje tek dvojba do kada ste spremni šutke trpjeti da vam se lažni osjećaji krivnje za prošlo i odgovornost za to što ovakvo sada nema budućnosti tovari na leđa. Jer svijet može biti dobar samo onoliko koliko ga vi želite mijenjati drugome.