Kad vas je posljednji put privukla neka dramatična reakcija hrvatske desnice na socijalno i gospodarsko stanje u Hrvatskoj (izuzmemo li nadvikivanje između oporbenog HDZ-a i Kukuriku koalicije).
Ne sjećate se jer je i nije bilo. Spomenimo neke primjere koji govore o tom stanju. Prije dvadesetak dana prihvaćen je Zakon o radu kojemu su se bili žestoko usprotivili oporba i sindikati zato što je smanjio ionako oskudna prava radnika, a članice Ženske fronte istjerane su iz Sabora jer su, prosvjedujući protiv takva zakona, pjevale Internacionalu.
Donedavni šef Hrvatskih laburista ministru rada Mirandu Mrsiću poručio je da Hrvatska udruga poslodavaca izmijenjeni Zakon o radu mora proslaviti šampanjcem te njega imenovati svojim počasnim predsjednikom. Ako su radnici tako reći izgubili svaku zaštitu pred samovoljom vlasti i poslodavaca, svaku su zaštitu izgubili i nevoljnici koji se zbog ovrha izbacuju na ulicu. Malo im pomaže udruga Živi zid, jer nasilje države ne poznaje prepreke. Čitam u “Večernjem listu” intervju s pomoćnicom ministra pravosuđa o prvoj verziji zakona o stečaju potrošača, to jest o osobnom bankrotu, u kojem odana predstavnica vlasti u odgovoru na gotovo svako pitanje objašnjava kako će građani na sve načine biti prisiljavani da vrate dugove. Prvo je i najvažnije “namirenje vjerovnika” a zatim “omogućavanje novog početka dužniku koji je prošao rok kušnje”.
A što se dužniku nudi kao “novi početak”? Pošto mu se sve uzme, i kad se gol i bos nađe na ulici, nudi mu se, na primjer, “sezonski posao”. Kad, dakle, vjerovnici i državna savjetovališta bijednika operušaju, može računati na dva ljetna mjeseca konobarenja, ako je za taj posao uopće sposoban i ako ga uspije pronaći. Tako će zapravo država, umjesto da omogućuje nova radna mjesta, stvarati novu sirotinju, nove kandidate za očaj, samoubojstva ili za dolazak u inozemstvo, ako i za to ima uvjeta i mogućnosti. Nedavno sam pisao o listi srama, to jest o tvrtkama koje radnicima ne isplaćuju plaće, o pojavi koja je zapravo povratak u ljudoždersko, predcivilizacijsko stanje. Dakle, tema, povoda i razloga za upozoravanje na pogubni socijalni rasap Hrvatske ima napretek, a gospodarska i socijalna katastrofa su najveća prijetnja hrvatskom društvu i državi.
Ali istodobno u ovoj zemlji ima nešto nevjerojatno. Osim HDZ-a, koji tu katastrofu prigodice ističe kao svoj važan oporbeni argument, na hrvatskoj desnici – u strankama i strančicama, u udrugama, listovima i na portalima – gotovo i ne postoji zanimanje za te teme. Sve im je drugo važnije od onoga o čemu ovisi budućnost hrvatske države. Važnije im je stvara li to Ivo Josipović novu Jugoslaviju, što znači sumnjiva izjava nekog moćnika iz hijerarhije EU ili nekog europskog i svjetskog državnika koja miriše na nekakav novi balkanski savez, što je rekao u hrvatskoj politici i u hrvatskom društvu gotovo potpuno nevažni Milorad Pupovac, je li u školske programe ušla neka nova pederska podvala, i tako dalje. Nikada u tekstovima, izjavama ili intervjuima tih desničara nećete naći neku ozbiljnu gospodarsku analizu, temeljitu analizu socijalnoga stanja, ili analizu koja bi pokazala što za budućnost hrvatskih građana znači golemi dug inozemstvu. A pogotovo nećete naći činjenicu da su u otimanju hrvatskih nacionalnih bogatstava Zapad, moćne europske zemlje i Bruxelles deset puta gori od negdašnjeg Beograda koji je nemilice pljačkao Hrvatsku, pogotovu njezine devize od turizma, od izvoza i od doznaka hrvatskih gastarbajtera. Tako je hrvatska sirotinja, koje je sve više i koja, čineći dvotrećinsku većinu stanovništva, postaje nacionalna bit i sudbina, s jedne strane na nemilosrdnom udaru hrvatske socijaldemokratske (!!!) vlasti a s druge strane “na udaru” gotovo potpune ignorancije na hrvatskoj desnici.
Drugim riječima, u političkim koncepcijama i te vlasti i takve desnice hrvatski građanin, radnik, čovjek zapravo i ne postoji. Postoji samo lijevo-liberalni teror i paranoidno hrvatovanje.
Moj komentar:HDZ=SDP .