Detuđmanizacija nije završila oslobađanjem Gotovine, nego će završiti propašću Agrokora

Između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovim tradicijama i kulturi.” Ove su rečenice stare točno 80 godina, dovoljno dug period da se zaboravi da su u redovima ovog zaboravnog naroda nekad postojali radnici i da je klasna svijest bila logičan, ako ne i najbolji, najprogresivniji dio nacionalne svjesnosti, točnije onaj njezin dio koji ju je tjerao da nacionalna samorealizacija može postojati isključivo ako je prate pravda, socijalna osjetljivost, ravnopravnost s drugima.

Dodat ću još i to da je prva rečenica u ovom tekstu isječak iz osnivačkog proglasa Komunističke stranke Hrvatske, osnovane u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. u Anindolu. Možda će netko lakonski reći kako je riječ o arhaizmu koji u ovom vremenu niti vrijedi niti može pronaći bilo kakvo logično uporište, ali ja se ipak pitam kada je to radničko kod nas postalo anacionalno, a kapital predziđe kršćanstva i kada su oktroirane neokonzervativne vrijednosti postale uvjet progresa. Svemu dođe kraj. Pa tako i zabludama o domoljublju kao hermafroditskom pokrivaču za licemjerje i laž, zbog čega je svako spominjanje klasnog postalo alarmom nacionalne veleizdaje. A istina je jednostavna; možda nikad više nego danas domoljublje je u Hrvatskoj postalo ekskluzivno klasno pitanje. Broj sirotinje, koju smo eufemistički odlučili nazvati nakazno-bezličnim izrazom potrebitih, sve je veći, njihove sudbine sve su ogorčenije, pokušaji njihove pasivizacije od strane feudalaca sve jadniji.

Do kada će to trajati? Do samog kraja. Bilo da se kraj uzme kao svjetska kataklizma u koju se suvereno srlja, bilo naš mali lokalni svršetak u kojem će država dovedena do ruba bankrota napraviti hrabri korak naprijed. Kako god, promjena strateškog težišta u shvaćaju politike, njezine uloge i njezinih mehanizama mora biti trenutačna, mora izaći iz zarobljeništva uskointeresnih skupina, oligarha nacionalnih tlapnji i napokon postati korisna onima u čije ime radi sve ove nakaradnosti od osamostaljenja. Demokracija kao sustav teoretski je zamišljena tako da će se u interakciji narod – vlast stvarati odnos konstantne i produktivne napetosti koja nijednoj strani neće dozvoliti da se opusti. Derivacija demokracije kod nas svela se na jednostran odnos u kojem se narod boji vlasti, boji se države koja nosi njegovo ime pa, umjesto da je on nositelj nacionalne suverenosti, ispada da je ovakav državni aparat bio ovdje prije no što su Hrvati uopće u seobi stigli i ispregli svoje praslavenske čerge. Ideju da državu konfiguriramo kao ekskluzivni nacionalni alibi sustavno ruši merkantilni Milorad Pupovac jer, kako god da okreneš, ispada da baš one najdesnije, najkonzervativnije i najhrvatskije vlade ne mogu bez Srba uspostaviti vlast.

Pupovac je tako od Srba u Hrvatskoj napravio franšizu koja tržišnu vrijednost ima isključivo u kontradikciji sa ksenofobičnim hrvatstvom i koja jednako velike štete radi i Srbima i Hrvatima jer uporno onemogućava da se interes građana artikulira kao politika ljudi, a ne politika nacije. Socijalno pitanje nije jugoslavenska rekonkvista, ono čak nije ni boljševizam, ni titoizam, ono je samo potvrda da su prije 80 godina, bez obzira na sva naša naknadna tehnološka iskustva i iskustva tehnologija i ideologija, bili bliže punopravnom tretiranju suvereniteta od nas danas. U procesima u kojima smo zapeli intelektualno usporeni sve bržim načinom života, postali smo sami svojom negacijom, kad živimo život protivan vlastitim mjerilima i potrebama. Za vrednovanje objektivnog postali smo nesposobni, za izražavanje subjektivnog prestrašeni, za prihvaćanje suludog dosljedni. Polemizirat ćemo oko toga treba li ili ne provesti detuđmanizaciju, kao da je uostalom trebalo provesti tuđmanizaciju. Tvrdit ćemo da je detuđmanizacija završena Gotovininim oslobađanjem, a ona će, ako se već inzistira na preciznosti, biti završena tek kad konačno propadne Agrokor.

Ženski dio Tuđmanove obitelji nisam vidio na suđenju Gotovini, ali sam ih vidio na otvaranju Todorićevih samoposluga, što nije loše, svjedoči o brizi za grincajg i kućanstvo i da je prvi naš predsjednik jeo žlicom. I badava nam Gotovina za svakog javnog obraćanja neprekidno ponavlja onu, za uskogrudne i fašizirane razočaravajuću, „okrenimo se budućnosti“, nama je nekako ugodnije biti u selektiranom imperfektu u kojem zločin nacionalnih mitova ne zastarijeva. Kakva detuđmanizacija, pa mi još nismo proveli ni dehedervarizaciju ni dehrvatizaciju. Dotle radnički interesi, kao pravi interesi ‘svog’ naroda, ostaju radikalno negirani od nacionalnih konzervativaca koji se frenetično kunu u tradicionalne vrijednosti, a pritom jedinu tradiciju koju održavaju jest kontinuitet izdaje istih. Uzmimo dvije, prema njima, temeljne stavke – obitelj i naciju; u odnosu prema naciji na kraju su, kad zagusti, uvijek ispadali dezerteri, u odnosu na vrijednosti prema braku ispadali poligamisti. Ne znam kako će i s kojim procesima i prijevarama skončati egzistencije budućih generacija, ali bilo kako bilo, možda se one, za razliku od nas danas, dosjete i onog starog: No pasaran.