Spomenuti dr. Franju Tuđmana, u nekom od govora predstavnika aktualnog državnog vrha, tijekom proslave ulaska RH u EU – bilo bi u skladu s realnim značajem prvog hrvatskog predsjednika. Bilo bi u skladu i s kolektivnim sjećanjima građana Hrvatske. Bilo bi, na kraju, u skladu i s dobrim kućnim odgojem. Mogli su na neki način dati do znanja da su i sami svjesni da bi ulazak Hrvatske u EU ostao tek bajka da se Tuđman nije prethodno pobrinuo da uopće i bude RH. Tuđmana nisu spomenuli, no ne treba se zbog toga previše uzbuđivati. Nije Franjina uloga time umanjena. Taj namjerni zaborav vladajućih političara upravo proizvodi reakcije i trud onih koji nastoje Tuđmanu osigurati povijesno mjesto. Glavna oporbena stranka čak je platila oglas i preko čitave stranice ovog lista odaslala “Čestitku” za ulazak RH u EU, sa svrhom da se i na takav način ipak izrazi trajna zahvala prvom predsjedniku. Tuđmana možeš ne spominjati, ali ne možeš ga izbrisati iz kolektivnog pamćenja Hrvata. Odmah nakon smrti velikana, započeo je proces tzv. detuđmanizacije, koji je postao gotovo službena politika. Čak i u HDZ-u, koliko god to zvučalo apsurdno. No, prije godinu dana, Tuđman je barem što se tiče HDZ-a vraćen na počasno mjesto. Postoje li, međutim, razlozi zbog kojih predstavnici aktualnog državnog vrha nisu niti riječju spomenuli Tuđmana. Ideološki? Mislim da nisu, Tuđman je bio veći od njih, pa i kao antifašist. Je li im bilo nezgodno spomenuti Tuđmana, a ne i Tita i Račana, možda je i to bio razlog. Onako, ljudski, razlog je mogao biti i to što bi spominjanje Tuđmana vjerojatno automatski vodilo i do – usporedbi. Ljudi bi počeli uspoređivati kakav je državnik bio Tuđman, i to u kakvim povijesnim okolnostima. Nakon takvog podsjećanja, samo je korak do uspoređivanja Tuđmanovog državničkog kapaciteta s Josipovićevim i Milanovićevim. Dok je predsjednik Hrvatske bio Stjepan Mesić, a bio je dugih deset godina (dakle, koji mjesec dulje čak i od Tuđmana), na službenoj web stranici Ureda predsjednika nije se mogao naći ni spomen na Tuđmana.
Povijest je izbrisana i počinjala je 2000. godine. To je bilo, najblaže rečeno, nepristojno, no Mesić je ionako inaugurirao svoj osobeni bonton. Pa predsjednikovanje je, sjetimo se, i počeo morbidnim vicem o tome da nema razlike između Miloševića i Tuđmana, “jer niti jedan ne može iz zemlje”. Poslije se opravdavao da ga je “navukla” novinarka Le Mondea, pa je onda on, eto, ispričao ružan vic. Ipak, na predsjedničku stranicu nije vratio Tuđmana, koji kao da nikada nije niti postojao.
Ivo Josipović nije tako postupio. Dao je obnoviti podatke o Tuđmanu, nema ih mnogo, no ipak. U rubrici “bivši predsjednici” našlo se mjesta i za Mesića. Pametno, jer toliko se puta pokazalo da nema smisla (osim ograničeno dnevnopolitički) pokušavati retuširati povijest. Tuđmanovo je ime nakon smrti bio izloženo nepravednom progonu i ta kampanja traje već dobrih 13 godina. Željeni rezultat, međutim, nije postignut. Tuđman i sada izaziva puno više pozitivnih, no negativnih asocijacija.
Zapravo, kako vrijeme prolazi, čini se da njegova veličina i raste. Cinici bi rekli da je to i zbog “patuljastog” državništva ostalih hrvatskih političara. Pred kraj života, njegov, gotovo vršnjak Henry Kissinger navijestio je Tuđmanu: “Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će...”