Krapinske Toplice i dalje bruje o tomu da će građevinska inspekcija zatvoriti Vodeni centar Aquae Vivae, koji njezin većinski vlasnik Dragutin Plahutar gradi već devet, deset godina. Naime, postojeća građevinska dozvola izdana prije desetak godina odnosi se samo na rekonstrukciju tada postojećih vanjskih bazena te je određeno da se natkrivanje tih bazena mora izvesti konstrukcijom koja se lako može montirati i demontirati.
Zatvoreno zdanje
Suprotno tome, Plahutar gradi u cijelosti novo zatvoreno zdanje od čvrstih materijala. No, budući da Plahutar već nekoliko godina ništa ozbiljnije ne gradi, postavlja se pitanje kako je inspekciji tako dugo trebalo da reagira, odnosno njezina reakcija uslijedila je tek nakon prijava općinskog čelništva Krapinskih Toplica. Predsjednik Vijeća Krapinskih Toplica Ernest Svažić kaže kako je čuo da je inspekcija bila na gradilištu i prije nekoliko godina te ga čudi kako je tada bilo sve u redu.
– Ne razumijem kako ni banke ne reagiraju, već financijski prate investiciju koja nema ni ono najelementarnije – pravovaljanu građevinsku dozvolu.
Najniža ponuda
Puno je nejasnoća i u tome kako je Plahutar, odnosno Strahinjčica, uspio od Specijalne bolnice kupiti hotelski kompleks kada je njihova ponuda bila najniža i unatoč tadašnjoj preporuci ministrice turizma Pave Župan Rusković da se kompleks proda nekome tko ima iskustva u turističkoj branši, a ne nekome tko nikada nije radio u turizmu – rekao nam je Svažić. Inače, 13. lipnja 2001. na stol Upravnog vijeća Specijalne bolnice došle su tri ponude. Masiva iz Varaždina nudila je osam milijuna eura, ponuda Aquae Vivae, koja je na natječaju sudjelovala s partnerima MBB-om iz Münchena i slovenskim Termama Čatež, ponudila je 7,3 milijuna maraka, a najmanje je ponudila Strahinjčica – 5,7 milijuna švicarskih franaka. Tadašnji direktor zagorskog TZ-a Milan Husnjak kaže da dio političke odgovornosti zasigurno snosi i tadašnje Županijsko poglavarstvo, a i on kao predsjednik TZ-a, jer je prihvaćena najniža ponuda pod izlikom da se u ostala dva slučaja radilo o nedovoljno poznatim ulagačima te zato što nisu osigurani instrumenti što će se dogoditi ako Plahutar ne dovrši investiciju u dvije godine kako je planirao.
Ovoj žalosnoj topličkoj priči ne treba se čuditi. Nju su osmislili u poznatom stilu privatizacije čelnici Bolnice uz svesrdnu pomoć pojedinaca iz Županije i Općine. Unatoč upozorenjima tadašnje političke oporbe da je prodaja hotelsko - bazenskog kompleksa vrlo upitna, to je ipak učinjeno. Osnovno pitanje je, kome je to odgovaralo i zašto. Tko je i zašto mirno gledao gotovo čitavo desetljećje propadanje jednog poznatog i priznatog turističkog središta, koje je pretvoreno u \"mrtvi kapital\" i nije poduzimao ništa. Zato čestitke sadšnjem Vijeću Toplica uz želju da problem rasčisti do kraja.