DRŽAVNA ERGELA

Dida i tata su radili u ergeli, a evo, sad i ja brinem o konjima

17.07.2017.
u 20:12
Ovo je dom za 106 konja, stado kobila s podmlatkom i rasplodni pastusi - na sto hektara pašnjaka
Pogledaj originalni članak

Filip Grgačević glasno zazviždi pa kroči na livadu s kantama zobi u rukama. Iz daljine, začuje se topot i biva sve glasniji. No, na vidiku nema – ničega. Nekoliko sekundi potom zavitlaju se oblaci prašine iza brdašaca po pašnjaku. Ukazalo se krdo od stotinjak konja. Moćni lipicanci jure na nenadanu im “užinu”.

– Navikli su da će, nakon fićukanja, dobiti poslasticu. No, što je više ljudi dolazilo i fićukalo, a nije im davalo ništa, i oni su se počeli sve slabije odazivati – smješka se Filip, poslovođa Ivandvora, lokacije u sklopu Državne ergele lipicanaca Đakovo i Lipik. Pašnjaci i biskupske štale svega nekoliko kilometara od đakovačke gradske vreve, dom su za 106 konja. Tipična je to farma, a na njoj su matično stado kobila s podmlatkom i rasplodni pastusi. Trčkaraju slobodno po stotinjak hektara pašnjaka. Još četrdesetak mužjaka, pak, stanuje na drugoj ergelaškoj adresi, u pastuharni u srcu Đakova.

Filip je na Ivandvoru praktički odrastao, radili su tamo i djed mu Božo i otac Jozo.

– Dida se zaposlio 60-ih godina, a tata 1971. Bili su tipični ergelaši, zaduženi za pripremu hrane, obuku i čišćenje konja, brinuli su se za odgoj ždrebadi, za rasplod – kaže nam ovaj 38-godišnjak.

Svaki slobodan trenutak djetinjstva i on i brat mu blizanac provodili su na Ivandvoru. Radili su tu poslije kao sezonci, za nadnice.

– Posao na ergeli prije je bio podcijenjen, naporan, čak mi ni otac nikada nije dopuštao da radim tu – prisjeća se naš sugovornik. Kada je završio školu za strojarskog tehničara, Filip nije mogao naći posao u struci, za razliku od brata stolara koji je odmah nakon mature otišao svojim putem. Suočili su se potom i s velikom tragedijom.

– Otac mi je poginuo u prometnoj nesreći dok se vraćao s posla u listopadu 2002. Dva mjeseca poslije, na njegovo sam mjesto u ergeli došao ja – prisjeća se.

Nema novca, reći će danas, za koji bi mijenjao svoj posao.

– Konji su mi nešto posebno. I kada odem na more, žalim što nisam s njima. Ako sam slobodan tri-četiri dana i kod kuće sam, moram doći na ergelu. Rad s njima opušta, nema trake, nema opterećenja, i nije svaki dan isti. Brinemo se o 106 grla, svako je različito i traži drukčiju pažnju, baš kao i ljudi, ali nije isti mentalitet. Konji nisu iskvareni i jednostavno uživam u njihovu društvu – oduševljeno će on.

Iako je Filip treća generacija Grgačevićevih na ergeli, jedino je on i doma uzgajao konje.

– Njih dvojica nisu imali, možda, ni financijskih mogućnosti, bilo je mnogo djece, tata je imao puno braće i sestara – rezimira. I on je, pak, ispraznio lani svoje štale, nakon petnaestak godina. Jer, iz rekreacije i užitka pretvorilo se to, kaže, u veliku obvezu.

– S posla sam jurio kući opet konjima, postao sam im praktički rob, nisam mogao ići ni na more ili rođendane i svatove. A posao mi je, naravno, prioritet – zaključuje on.

Đakovačka je ergela osnovana davne 1506. godine. Baš se tada, naime, prvi put u pisanom dokumentu spominje riječ “ergela”. Povezuje ju je se s đakovačkim biskupom Mijom Kesarićem u čijim je stajama bilo 90 arapskih konja. Ipak, postoje podaci kako je ona egzistirala i prije pisanog spomena. Po toj verziji, utemeljili su je bosansko-srijemski biskupi na posjedima dobivenim darovnicom ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana još 1239. Konji se u Đakovu prvi put spominju u povodu vjenčanja bosanskog bana Tvrtka s bugarskom princezom Doroteom. Ban je tada darovao biskupu Petru deset arapskih kobila i jednog pastuha. Sve do 1806., uzgajali su se isključivo arapski konji. A te godine, ravno tri desetljeća nakon osnutka ergele u Slavoniji, ergela Lipica bježi pred naletom Napoleonove vojske i nastanjuje se u Đakovu. Skrovište pronalazi u biskupskim štalama na Vitiki i na toj adresi ostaju godinu dana. Početak je to uzgoja lipicanaca u Slavoniji.

U doba kada biskupom postaje Josip Juraj Strossmayer, polovicom 19. stoljeća, prelazi se na uzgoj isključivo lipicanskih konja. Ivandvor je “niknuo” 1912., kada su ondje izgrađene staje za konje i stanovi za radnike. Napravljen je od bagremova drveta, po čemu je Ivandvor specifičan.

– Đakovo ima brend, identitet koji je prerastao granice Hrvatske i ponos je u štali imati konja sa slovom “Đ” – reći će, pak, Nidal Korabi koji je pet godina, sve donedavno, vodio ergelu.

– Lani smo jedno grlo prodali u Mađarsku, gospodinu Lazaru, višestrukom svjetskom prvaku u vožnji dvoprega – nadodaje.

Naša je zemlja rekorder po broju lipicanaca u cijelome svijetu. Nacionalna je to i kulturna baština. Uzgoj lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu proljetos je proglašen i nematerijalnim kulturnim dobrom.

– Prvo je to nematerijalno kulturno dobro koje uključuje jednu pasminu. To je priznanje bogate tradicije uzgoja lipicanaca u tom kraju. Uključuje pokladno jahanje, prožetost lipicanaca u narodnim stihovima, kroz folklor, u likovnoj umjetnosti, i upravo je ta širina bila ključna što smo tradiciju uzgoja uspjeli registrirati kao nematerijalno kulturno dobro – pojašnjava Korabi.

U pastuharni u gradu, pak, stanuju pastusi “rezervirani” za trening, turizam ili prodaju. Tomislav Obrovac ondje marljivo potkiva lipicanca s kojim je otkako je, doslovno, to grlo ugledalo svjetlo dana. Maestoso Trofetta oždrijebljen je u travnju 2005. i od tada su nerazdvojni.

– Ako nešto nije u redu, već i kolege znaju da trebaju zvati mene jer se smiri čim me vidi. Konj je bolji prijatelj od psa – ponosan je Tomislav. I sam je vlasnik četiri grla, no upravo je ovome najprivrženiji. Na ergeli je 25 godina, a potkivač je posljednjih sedam.

– Ako je vješta ruka, potkivanje ih ništa ne boli, a jako je važno da su kopita orezana. Ista potkova može se stavljati dva puta, a mijenja se svakih 45 do 60 dana – pojašnjava nam.

A na dvorištu, par metara dalje, mlade Katarina Ćorić i Mara Kretonić, u svečanim odorama, jašu svoje ljubimce.

– Baka me dovela na ergelu kada sam imala pet godina. Sa sedam sam počela jahati. Svaki dan dolazim i provedem tu pet sati. U dresurnoj sam reprezentaciji, inače. Trening s jednim konjem traje 45 minuta pa slijedi kupanje, napasivanje, čišćenje. Nije zahtjevno, ma kakvi! To je prava antistresna terapija – smješka se 20-godišnja Katarina.

Mari Kretonić je 28 godina, a već je 18 vezana uz ergelu, gdje je danas i zaposlena.

– Više ne mogu zamisliti da radim bilo što drugo, osim s konjima – poručuje. Otkako je Hrvatska kročila u EU, i za naše se lipicance sve više otvara europsko tržište. Ukinuti su, time, dodatni nameti za prodaju konja i neusporedivo je lakši transport. A Državnoj ergeli je cilj da se otvore prema EU jer će tako promovirati i lipicance i sebe.

Još se čuva kočija kraljice Elizabete II. iz 1972.

Đakovačke lipicance još je prije četiri i pol desetljeća na jednoj izložbi ugledala engleska kraljica Elizabeta II., a toliko su je oduševili da je i ergelu upisala na kartu svoga putovanja po Hrvatskoj 1972. godine.

Kraljica je u Đakovo stigla vlakom, a od kolodvora ju je do ergele, u središtu grada, dovezao četveropreg konja. Kako bi se ostavio što bolji dojam na važnu gošću, asfaltirana je cesta koja vodi do pastuharne. Kočija po kojoj se provezla gradom i danas se pažljivo čuva u zgradi pastuharne. Njezinim stopama zaputila se lani, 44 godine poslije, i vojvotkinja od Cornwalla, Camilla. No, umjesto kočijom, ona se dovezla automobilom.


Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

NO
nogogaz
21:10 17.07.2017.

Evo....teran je naš! Sad maznimo slovencima lipicance....