Digitalna transformacija dubok je i ubrzan preobražaj poslovnih aktivnosti, procesa, kompetencija i modela kako bi se prilagodilo promjenama i mogućnostima koje donose digitalne tehnologije i njihov utjecaj na cijelo društvo. Kao krovni naziv, digitalna transformacija koristi se ne samo za opisivanje promjena u poslovanju već za evoluciju i promjene u širem smislu, primjerice promjene u društvu ili načinu upravljanja (politici).
Analiza i koncepti digitalne transformacije intenzivno se razrađuju kroz prizmu poslovanja, korisnika i kupaca, organizacije poduzeća i poslovnih modela.
Tehnološka evolucija i tehnologije, od oblaka (cloud) preko masivne obrade podataka (big data), strojne analitike, strojnog učenja, vizualizacije, umjetne inteligencije i mobilnosti (igranje promjena) do interneta usluga (internet of services) ili interneta stvari (internet of things – spajanje na internet svih stvari i uređaja koje nas okružuju), omogućuju i potiču digitalnu transformaciju, stvaraju potrebe digitalne transformacije (npr. utječu na ponašanje kupaca i korisnika usluga, ili preoblikuju kompletne industrije i proizvodnje) te ubrzavaju inovacije i transformaciju.
Digitalna transformacija utječe na industriju prodaje na malo (internet stvari i servisa), povećanje brzine i učinkovitosti procesa proizvodnje (industrija 4.0 kao pojam koji se koristi u Europi ili industrijski internet kao oznaka za treću industrijsku revoluciju), industriju usluga i servisa, industriju osiguranja, maloprodajnog bankarstva, logistiku i transport, povjeravanje poslova vanjskim izvršiteljima (outsourcing). Osim toga, digitalna transformacija utječe i zaziva transparentnost, učinkovitost i koordinaciju državnog ili lokalnog vladanja (government) te na djelovanje javnog sektora (javno zdravstvo, transport, javna infrastruktura, policija, obrana, servisi za građane i regulativa) s ciljem upravljanja projektima.
Da bi se razumjela digitalna transformacija i, naravno, odgovorilo na njezine izazove, potrebno je postaviti ljude i procese iznad tehnologije, odnosno načine na koji koristimo i razvijamo tehnologiju, inoviramo, prilagođavamo se promjenama. Digitalna transformacija ide čak i preko granica koje zacrtava digitalna tehnologija i digitalizacija te preko granica vještina digitalnog razumijevanja.
Prema tome, takozvana digitalna kultura nije suština digitalne transformacije, već ona podrazumijeva primjeren odgovor na promjene koje izazivaju i poticat će digitalne tehnologije u svakodnevnom životu, u poslovanju, industriji ili različitim dijelovima društva. Stoga digitalna transformacije nije samo tehnologija već je ključni pokretač prilagodbe ljudska dimenzija. U konačnici, način razmišljanja, pogled na svijet i mentalitet (mindset), ponegdje se to opisuje kao kultura, potreba za sagledavanjem cjeline i potreba svakog pojedinca znatno je iza digitalnog konteksta.
Sposobnost prilagodne mladih
Digitalna transformacija kao pojam najčešće se koristi za opisivanje promjena koje se događaju u poslovnom sektoru i poslovanju. U tom sektoru, očigledno, promjene su najbrže i najdinamičnije. Logično jer tamo postoji najviše sredstava za praćenje promjena. No slične promjene događaju se i u drugim sferama društva, vjerojatno znatno sporije, ovisno o financijskim kapacitetima potrebnim za investiranje u promjene i svladavanje inercije. U svakom slučaju, one se odnose na ljude koji su radno aktivni i nositelji su poslovanja ili javnih funkcija te na činjenicu da se digitalna transformacija širi kao val u globaliziranom svijetu poslovanja koji izbriše sve koji se nisu u stanju prilagoditi. No kada se govori o digitalnoj transformaciji, svakako valja sagledati kako se promjene reflektiraju na nove generacije ljudi koji još nisu dio poslovnog ili javnog djelovanja. Pritom je potrebno razumjeti dinamiku promjena i sposobnost prilagodbe novih generacija ljudi.
Promjene u digitalnom svijetu događaju se eksponencijalno i stoga možemo slobodno reći da živimo u eksponencijalnom vremenu. Pritom valja razumjeti da, kada se nešto udvostručuje linearno, tada će za deset godina biti deset puta veće pa su posljedice promjena predvidljive i odgovor na promjene može se planirati. Kada se nešto udvostručuje eksponencijalno, tada za deset godina neće biti deset puta veće, nego tisuću puta, a kada se utrostručuje eksponencijalno, tada će za deset godina biti pedeset tisuća puta veće.
To znači da promjene nije moguće predvidjeti pa prilagodba za primjenu ne podliježe pažljivom planiranju, već zakonima prirodnog probira i evolucije. Primjerice, brzina i kapaciteti prijenosa telekomunikacijskih signala utrostručuju se eksponencijalno uz istu cijenu (po dolaru) svakih šest mjeseci (6 puta u godini), a broj internetskih stranica udvostručuje se eksponencijalno triput godišnje. Broj korisnika interneta prošao je četiri milijarde, što znači da četiri milijarde mozgova proizvode i izmjenjuju sadržaje odnosno znanje i izloženi su sadržajima i znanju.
Evolucijska prilagodba mozga
Sadržajima i znanju izložene su i nove generacije ljudi. Najnovije spoznaje o neuroplastičnosti, posebice kroz rezultate trenutačno najvećeg znanstvenog projekta istraživanja neuralnih mreža u mozgu (konektoma) kazuju da se ljudski mozak može prilagođavati cijeli život.
No najintenzivnije prilagodbe događaju se pod utjecajima vanjskih podražaja između druge i petnaeste godine života. Upravo su dvije generacije ljudi razvijale svoje mozgove u doba digitalne transformacije: generacija Z, rođeni koncem prošlog stoljeća koji se sada se upisuju na studij, te generacija alfa, rođeni nakon 2010. Možemo, pojednostavljeno, reći da su pripadnici generacije Z sazrijevali uz daljinski upravljač i tastaturu (homo zappiens prema Wimu Veenu), a alfe sazrijevaju uz pametne telefone i iPad (homo swipiens).
Iako bi bilo zanimljivo raspravljati o digitalnoj transformaciji i generacijskim razlikama u poslovanju, organizaciji društva ili politici, tema je ove konferencije obrazovanje i obrazovni sustav. Najintenzivnije učenje i, naravno, formalno obrazovanje događa se u razdoblju najintenzivnijeg preuređivanja neuralnih mreža. Stoga bismo grubo mogli reći da se u tom razdoblju intenzivno formira ljudski mozak, što znači da ljudi koji vode procese učenja i obrazovanja rade vjerojatno najodgovorniji posao koji čovjek može raditi. Nedavno su u časopisu Nature objavljena istraživanja koja kazuju da inteligencija (onako kako je mi najčešće mjerimo) nije nasljedna i da se u tinejdžerskoj dobi može mijenjati na gore ili na dolje za 25% te da je učenje ili vježbanje može povećati, a neaktivnost ili izostanak vježbanja smanjiti. Drugim riječima, ljudi (učitelji) koji vode procese učenja imaju iznimno važnu ulogu u sazrijevanju svakog pojedinca.
Učenje i obrazovanje, stoga, treba biti organizirano na način da svaki učenik ili student može maksimalno razvijati kapacitete na način koji najbolje može procesuirati njegov mozak. Nažalost, škole se nisu prilagodile novim generacijama ljudi: još uvije organiziraju linearno učenje iako su generacije Z i alfa apsolutno nelinearne, premalo je multitaskinga, komunikacijske i socijalne vještine razvijaju se mimo škole, kroz prozore pametnih uređaja, učenje nije zabava i previše je kroz uređaje lako dostupnih činjenica, a premalo stjecanja iskustava i razvijanja emocionalnih i društvenih veza. Stoga se lako može zaključiti da obrazovni sustav na svim razinama ne odgovara potrebama digitalne transformacije: ni u razvoju kompetencija potrebnih za digitalnu transformaciju poslovanja u poduzećima ili javnom sektoru ni za osobni razvoj novih generacija ljudi.
Digitalno zrele škole
Kompetencije za digitalnu transformaciju, bez obzira na to gdje će se koristiti, u poduzeću, na tržištu rada ili za osobni razvoj, najčešće se opisuju kao kompetencije za 21. stoljeće (kreativnost, medijska, informacijska, globalna, mrežna opismenjenost ili sposobnost komuniciranja, rješavanja problema, suradnje, digitalna uključenost). Te kompetencije potrebne su za digitalnu transformaciju i bitno se razlikuju od popisa kompetencija koje razvija obrazovni sustav. Još se uvijek obrazovni sustav fokusira na učenje činjenica i profesionalnih znanja i vještina, što je bilo svrsishodno u prošlom stoljeću.
No premalo razvija kompetencije i teško može omogućiti pomak kompetencija potrebnih za digitalnu transformaciju – osobnih kompetencija i kompetencija za društveno umrežavanje. Generacije koje su izvan škole stječu kompetencije prilagođavajući se tehnološkim trendovima, promjenama u poduzećima ili kroz djelovanje masovnih medija. Generacije u školama (osnovnim, srednjim, fakultetima) stječu kompetencije onoliko koliko su ih organizatori procesa učenja (nastavnici i ravnatelji) uspjeli prihvatiti i razviti. Generalno, premalo – stoga je stjecanje kompetencija u procesu učenja premalo. Teško se može reći da su naše škole digitalno zrele.
Premalo škola ima infrastrukturu za digitalno sazrijevanje i korištenje digitalnih sadržaja u procesu učenja, a broj učitelja koji mogu stvarati digitalne sadržaje i primjenjivati ih u procesu učenja je premalen. Nacionalni projekt e-škole, koji ima za cilj škole učiniti digitalno zrelim, tek je u pilot-fazi, a puna implementacije može se očekivati tek oko 2025. Tada će generacija Z završiti fakultete, a generacija alfa škole.
Za razliku od škola, na fakultetima postoji solidna infrastruktura, ali teško se može reći da su digitalno zreli – ni u organizaciji poslovanja ni u organizaciji procesa učenja. Očigledno izostaju investicije u procese digitalne transformacije. Posebice izostaje uloga sveučilišta u inovacijama za digitalnu transformaciju. Tehnološki su sveučilišta bila i trebala biti ispred trendova u industriji, poslovanju i društvu – sada sveučilišta koja nisu duboko povezana s industrijom i društvom ne prate dovoljno trendove i nisu ključna mjesta inovacije u procesu digitalne transformacije.
Na kraju valja zaključiti da se digitalna transformacija ne može izbjeći i da je kao val koji napreduje i briše ispred sebe sve koji se ne mogu prilagoditi. Nagon za prilagodbu bit je evolucijskog opstanka. Stoga će se i članovi naše zajednice prilagođavati intuitivno i koliko budu mogli. Zadaća države je investirati u obrazovanje i organizirati obrazovni sustav (od vrtića do fakulteta i centara za cjeloživotno obrazovanje) koji će moći pomoći svim građanima u prilagodbi potrebnoj za proces digitalne transformacije, a novim generacijama ljudi osigurati primjeren osobni razvoj i snalaženje na promjenjivome tržištu rada. Sveučilišta pak trebaju istraživati procese digitalne transformacije i društvene promjene koje nastaju kao posljedica. Dionici političkog procesa ta istraživanja trebaju koristiti za oblikovanje politika i izgradnju zajednice.
Napokon jedan kvalitetan i relevantan članak. Nažalost, za takve stvari ljude u Hrvatskoj očito nije briga. Politika i žutilo privlače puno više pažnje...