Hrvati ne moraju biti ni moderni ekonomski teoretičari ni sociolozi, ne moraju imati diplome ni doktorate prestižnih sveučilišta da bi razumjeli što su to neoliberalni kapitalizam i globalizacija. Posljednjih su godina mnogi od njih vrlo bolno na vlastitoj koži osjetili ono o čemu su u ovogodišnjim božićnim porukama govorili predsjednik Stipe Mesić i kardinal Josip Bozanić, susrećući se bez prethodnog dogovora u točki razumijevanja za društvene prilike u kojoj je nebitno što je jedan svjetovni, a drugi duhovni vođa.
Neovisni o bilo čijim interesima ili tajkunskom novcu koji će ih poduprijeti u utrci za neku hijerarhijski prestižnu poziciju, i šef države kojemu teče zadnji ustavni mandat i poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji ionako ne ovisi o izbornoj naklonosti biračkog tijela, imaju punu slobodu da govore što misle i osjećaju, da prigovaraju i istupaju kao odvjetnici nezaštićenih slojeva. Iako će zagovornici ekonomske vožnje bez kočnica prigovoriti Mesiću i Bozaniću da demagoški podilaze osiromašenim slojevima pučanstva, sijući sjeme prijezira prema kapitalizmu, ostaje činjenica da je dijagnoza postavljena. Stanje u društvu nije pozitivno, pesimizam jača, građani se osjećaju nezaštićeno, ne vide gotovo nikakve šanse da neku lošu situaciju koja im se može dogoditi preokrenu u svoju korist, ne vjeruju da nepovoljan kraj jednoga može biti početak novog, boljeg ciklusa, boje se za budućnost svoje djece u zemlji s premalo šansi... Teško da itko u Hrvatskoj može, na primjer, u gubitku radnog mjesta vidjeti priliku da okrene novi list u životu. Teško je to i u razvijenijim društvima od ovdašnjeg tranzicijskog u kojemu dobro plivaju samo morski psi.
Prosječni se hrvatski radnik danas najčešće osjeća kao bezlična silueta nalijepljena na papirnatu metu u koju pucaju i direktori i njihovi asistenti i neki mali šefići u pogonima i vlasnici tvrtki i njihove tajnice... Budu li u toj igri pogođeni, uglavnom ostaju ležati na tlu. Pogotovo ako im je više od 45 godina. Iako u naponu životne snage, postaju suvišni. Nitko ne treba ni njih, ni njihovo znanje, ni iskustvo koje su stekli, ni lojalnost kojoj su se u dvadesetak radno aktivnih godina naučili, ni predanost koju pokazuju prema poslu... To je božićna priča o Hrvatskoj koju su u svojim porukama ispričali Mesić i Bozanić. Pri tome ih je najlakše optužiti za antikapitalizam. No, to je priča kojoj su se tih istih blagdanskih dana, s pozicije vlasti, priključili i premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks govoreći o potrebi smanjivanja razlika između ekstremno bogatih i onih kojima valja omogućiti život dostojan čovjeka. Za razliku od Mesića i Bozanića koji mogu samo dijagnosticirati, Sanader i Šeks moraju aktivno djelovati. Bez akcije će njihovo suosjećanje s nezaštićenim siromašnim slojevima ostati samo trenutačno kurentna politička roba, tema svedena na prigodno ulagivanje biračima u danima blagdanske potrošačke groznice.
Društvena neravnoteža, koja se čini sve većom, može se prevladati samo stvaranjem uvjeta u kojima će se ljudima povećavati šanse, u kojima će im biti omogućeno da razviju svoje talente i aktiviraju vlastite uspavane potencijale. Da bi se promijenio naizgled bezizlazan društveni položaj, ponor između najvišega i najnižega u društvu ne smije se činiti nepremostivim. Ljudima u Hrvatskoj ne trebaju štake kojima bi se održavali na nogama niti pučke kuhinje iz kojih bi, poniženi u svojoj nemoći, donosili kući skromne blagdanske obroke umjesto zarađenih plaća. Potrebna im je poštena tržišna utakmica, ograničena tek pravilima koja čuvaju i dostojanstvo slabih.