Dijalektima i jeziku manjina po Ustavu nije mjesto u Saboru

Dok se čeka tumačenje saborskih službi je li zastupnica Dragana Jeckov prekršila Ustav govoreći u Saboru srpskim jezikom ili mješavinom hrvatskoga i srpskog jezika, ovisno o tumačenjima, činjenica je da se to pitanje potegnulo tek nakon njezina govora.

Je li u redu da dobro plaćeni zastupnici u Saboru govore narječjima, lokalizmima, rabe anglizme umjesto standardnog jezika? Da ne govorimo o (ne)kulturi njihova govora. Pučki tribun Josip Pankretić, koji je slovio za dobrog retoričara, u Saboru je držao govore na kajkavskom narječju.

Na ikavici kad se uzruja

“Kdaj sem došel vu Sabor 1990., bil sam za mnoge od vas grof, bil sem gazda, a vi niste imeli niš....”, jedan je od njegovih znanih citata iz devedesetih. Zastupnik Miro Bulj na ikavici progovori kad se uzruja, a inače se trudi govoriti standardnim jezikom. Kad je Stevo Culej u lipnju izgovorio “tanjir”, Sabina Glasovac iz SDP-a ga je upozorila da se u Saboru treba govoriti hrvatskim jezikom i da se kaže “tanjur”. O govoru Dragane Jeckov Milorad Pupovac je za Novi list rekao da Sabor nije mjesto gdje se dominantno govori standardnim jezikom i da je Pankretić bio čisti kajkavac.

– Kajkavsko narječje pripada hrvatskom jeziku, a srpski jezik ne. U Saboru se treba koristiti hrvatskim standardnim jezikom iako su tri hrvatska narječja koja se dijele na dijalekte i mjesne govore podsustavi hrvatskog jezika, a srpski jezik je drugi sustav, odnosno strani jezik. Bez obzira na to što se razumijemo jer imamo zajedničku osnovicu u staroslavenskom jeziku, to su dva jezika i standardizacija srpskoga i hrvatskoga tekla je paralelno i neovisno jedna o drugoj – kaže izv. profesorica dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta, koja je doktorirala lingvistiku na temu govora u Saboru. Ustavnopravni stručnjak Mato Palić smatra da se u Saboru može govoriti samo hrvatskim jezikom, inače se krši ustavna odredba prema kojoj je u Saboru službeni jezik hrvatski. Zastupnici se bez obzira na sredine iz kojih dolaze u Saboru, dodaje, trebaju držati standardnog hrvatskog jezika jer su položili prisegu da će poštivati Ustav i zakone RH.

– Za jezik pripadnika manjina Ustav omogućuje službenu uporabu samo lokalno i pod uvjetima definiranim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, pa se u jedinicama lokalne samouprave u kojoj manjina čini trećinu stanovništva mora omogućiti korištenje tim jezikom ravnopravno s hrvatskim. Za Sabor Ustavni zakon tu mogućnost ne predviđa i tu je u primjeni ustavna odredba da je službeni hrvatski jezik. Kad zastupnik govori s govornice Sabora, to je službena uporaba jezika. Kako bi izgledalo kad bi Furio Radin govorio na talijanskom ili zastupnik mađarske manjine na mađarskom iznosio prijedloge u Saboru? – kaže Palić.

Nije ni politički mudro

Prof. Sanja Barić slaže se da je uporaba jezika u Saboru po definiciji službena uporaba i da je pravilo korištenje standardnim hrvatskim jezikom. Iznimke su moguće kada neki zastupnik/zastupnica ne poznaje hrvatski jezik ili ga ne zna dovoljno dobro. Bivšem premijeru Oreškoviću su zbog ograničenog poznavanja hrvatskog jezika mnoge jezične konstrukcije zvučale dijalektalno i sličnije jezičnoj konstrukciji engleskog jezika. Izvan te iznimke – nepoznavanje ili nedovoljno dobro poznavanje hrvatskog jezika – svaka druga uporaba dijalektalizama ili stranog jezika, pa bio on i jezik manjine, očito je namjerna uporaba. To nije dopušteno, a nije ni politički mudro, kaže Barić. Gazdić-Alerić, koja je proučavala govor u Saboru od 90-ih do danas, drži da se govor zastupnika popravio, manje se koriste dijalektom, više govore standardnim jezikom, ali ne vode brigu o kulturi govora. U Saboru, kaže, nije mjesto vrijeđanjima i neargumentiranim optužbama.

– Ne treba uvijek izbjegavati dijalekte jer ako neku scenu iz ruralnog područja želite slikovito opisati, u citatu ćete upotrijebiti dijalekt. U slučaju Bulja “rabatinke” pripadaju mjesnom govoru i nije im mjesto u Saboru – drži prof. Gazdić-Alerić.