Dijete gej-para nakon 18. vraćat će kredit za kupnju samoga sebe

Tegobna je spoznaja da živimo u svijetu u kojem u parlamentarnim demokracijama možeš biti rasplodna majka ili beba na sniženju za Eltona Johna, taliban kojeg će kao lik u videoigrici naganjati princ William a ne daj ti Bože da ti dovod kisika ovisi o ministru Asu. Kažu da je prvi dan ovog tjedna na izmaku, ponedjeljak 21., siječnja, prema nekim izračunima, najdepresivniji dan u godini. Ne znam kako se došlo do tog podatka, uračunavaju li možda to da je dan još uvijek jako kratak, vrijeme hladno, blagdani iza nas, a računi dolaze na naplatu. No i da nam je u ovom tjednu sve bilo na mjestu, kao što nije, tri naizgled sporedne vijesti iz svijeta dovoljne su da čovjek zapadne u tmurno raspoloženje.

Priča prva. Svijet je obišla vijest kako se britanskom pjevaču Eltonu Johnu prohtjelo nabaviti još jedno dijete, točnije, kupiti ponovo jajnu stanicu i iznajmiti na devet mjeseci maternicu iste nesretnice iz Kalifornije koja mu je rodila i prodala prvo dijete Zacharya. Elton John i njegov suprug David Furnish za samo 20.000 funti, oko 24 tisuće eura, sklopili su još jedan dobar posao sa specijaliziranim centrom za istospolne zajednice “Center for Surrogate Parenting” (Centar za surogat-roditeljstvo) u Encinu, Kalifornija.

U rodnom listu malog Elijaha, rođenog 11. siječnja 2013., kao otac je unese Elton John, a u rubrici “majka” čita se ime Davida Furnisha. Mediji navode kako navedeni centar ima stroga pravila za “uposlene” žene, tj. surogat-majke. Ne smiju pušiti, moraju biti u formi i moraju već imati jedno “potpuno svoje” dijete kako bi se “izbjegli problemi s odvajanjem”. Zamislite budućnost društva u kojem je žena instrumentalizirana i ponižena do te mjere da za prosječnu mjesečnu plaću začne umjetno oplođena sjemenom čovjeka kojega nikada nije vidjela, devet mjeseci pod srcem nosi dijete, prolazi sve faze trudnoće, od mučnina prvog i blaženstva drugog tromjesečja pa sve do zadnja tri mjeseca mehaničkih tegoba zbog velikog trbuha i oteklih noga, a onda joj nakon porođaja uzmu dijete i kao “majku” uvedu kanadskog filmaša, a njoj isplate 20 tisuća funti za devetomjesečni “rad”.

Zanimljivo je da je stajalo tri tisuće funti više nego što su platili za prvo dijete koje je rodila ista “surogat-majka”. Logičnije bi bilo da je druga kupnja za staru mušteriju povoljnija, no valjda inflacija čini svoje. Imovina britanskog pjevača procjenjuje se na 265 milijuna eura pa se za malog Elijaha, kao ni za prvijenca Zacharyja, Elton nije baš isprsio. Za novac kojim raspolaže, prema postojećoj tarifi, mogao bi kupiti deset tisuća djece i da mu još preostane solidnih 25 milijuna. Svaki dan mu legnu 84 tisuće eura tantijema, dakle može tome pridodati svaki dan još troje-četvero nove djece. Iz centra ga brane tezom da je to zaštićena tržišna cijena kako bi se omogućilo i manje imućnim gej-parovima nabaviti dijete. Ali razlog je vjerojatno i to što bi slobodno tržište i nagrađivanje povisilo cijenu “rada” surogat-majki. Kakva nam je ekonomska perspektiva, u skladu s postojećim tendencijama, prosječan će hrvatski gej-par u bliskoj budućnosti za kupnju djeteta morati dizati kredit. Moguće je zamisliti scenarij u kojem će kupiti bebu na kredit od 30 godina u švicarcima pa bi nakon 18 godina i dijete vraćalo ostatak kredita za kupnju samoga sebe. U isto vrijeme mogli smo u Guardianu čitati intervju u kojem se britanski princ Harry, u povodu završetka vojne dužnosti u Afganistanu, hvali kako je ubio jednog talibana. Da je kojim slučajem hrvatski princ, Frljić bi o njemu napravio predstavu, ovako je faca jer je u šest tisuća kilometara udaljenoj zemlji ubio njena stanovnika. I to u viteškoj borbi u kojoj je Harry kopilot najsuvremenijeg helikoptera Apache, a taliban maše kalašnjikovom na zemlji. Kaže kako mu na ratnom putu zavidi brat William, nesretnik kojem glavnu opasnost predstavljaju medijski natpisi o guzi njegove šogorice Pippe Middleton. Prljavi Harry smatra da je dobar pilot jer je kao dječak često igrao igrice na PlayStationu te ističe kako “vojnici ponekad moraju oduzeti život kako bi ga spasili nekom drugom”.

Šlag na kraju je japanski ministar financija Taro Aso, koji je ovaj tjedan mudro zaključio kako su stari ljudi prevelik teret za državne financije. Kaže kako bi starcima trebalo dopustiti “da se požure i umru” kako bi smanjili troškove za medicinsku skrb. Dodaje i kako bi se on “osjećao sve lošije kada bi znao da vlada plaća njegove zdravstvene troškove”. Ministar ima 73 godine, ali je jako bogat pa može plaćati, dakle i durati dokle hoće, dok bi siromašne starce gurao prema eutanaziji. Valja podsjetiti kako se i u Njemačkoj 1920. krenulo s raspravama o “gašenju života nedostojnog življenja”, a priča je na koncu završila u konclogorima.

Tegobna je spoznaja da živimo u svijetu u kojem u parlamentarnim demokracijama možeš biti rasplodna majka ili beba na sniženju za Eltona Johna, taliban kojeg će kao lik u videoigrici naganjati princ William, a ne daj ti Bože da ti dovod kisika ovisi o ministru Asu. Japanski je primjer posebno opscen – prvo te cijeli život dave kako ne smiješ piti, pušiti, jesti masno, tjeraju te da vježbaš i kljukaš se voćem, ribom i povrćem kako bi bio zdrav i dugo poživio, a onda, kad u tome uspiješ, počinju te pitati – zašto više ne umireš? Sve su ovo primjeri redukcije modernog čovjeka na “goli život” – starci su biološki otpad, Afganistanci pucački trofeji, a surogat-majke krajnji proleteri u izvornom smislu riječi proles jer danas više ne prodaju samo rad već i vlastitu djecu, svedene na puku biološku supstancu za zadovoljavanje tuđih hirova.

>>Sporni plakat provokacija je 
radi provokacije