– Čini mi se da je s tom nagradom sve napokon leglo na svoje mjesto, sve su se kockice posložile. Napokon sam opušten, igram najbolje u karijeri i uživam – rekao je za tjednik Max! presretni Jozinović i dodao:
– Hajdučko srce najveće je priznanje koje nekom igraču mogu odati naši vjerni navijači i ponosan sam što sam se našao u biranom društvu laureata. Dovoljno je pogledati na popis imena bivših dobitnika da osjetim neopisiv ponos i čast!
Informacija iz žirija koji je dodjeljivao nagradu “Hajdučko srce” otkriva da se do zadnjega glasa vodila mrtva trka između Gorana Jozinovića i kapetana Marija Maloče.
– Kapetan mi je prvi prišao od suigrača i čestitao mi. Svaka mu čast, ne bi bilo nimalo nezasluženo da je nagrada pripala i njemu. Kad se sjetim kako je igrao utakmicu dok mu se otac nakon teškog srčanog udara borio za život u zadarskoj bolnici, kako je riskirao težu ozljedu i igrao pod blokadama na kraju prošle sezone, samo kako bismo osvojili Kup... Stvarno mu svaka čast, on je pravi kapetan!
Život nije mazio Gorana Jozinovića. Rodio se u Zenici, pa se neki šale da je iz Zenice, poznate po čeliku, donio i čelična pluća. Djetinjstvo je proveo u Žepču, gdje mu i danas žive baka i djed, rođaci... Kao posve mali dječak morao je pred ratnim vihorom pobjeći u Split, gdje se nogometom zarazio gledajući Hajduk u Ligi prvaka. Teško je podnio što su ga nekoliko puta treneri odbijali jer je bio premalen da bi trenirao, a kad je dobio priliku, njegov uspon bio je strelovit. Sa 17 godina postao je član prve momčadi, igrao je za sve omladinske reprezentacije, ali je ipak iz Hajduka morao na posudbu u Zadar. Vodili su ga Marin, Šećer, Mandić, Grčić, Jurić, Računica, Španjić... a u prvu momčad ga je na početku sezone 2007./08. promovirao Robert Jarni, tada pomoćnik Sergija Krešića, koji je za Gorana ustvrdio da je najbolja lijeva noga nakon njega.
– Često sam s Jarnijem ostajao nakon treninga, pokušavao je ispraviti neke pogreške u mojoj igri, davao mi je i korisne savjete... On je najzaslužniji za moj početni razvoj. Kad pohvale stignu od igračke legende, onda mi ne preostaje ništa drugo nego se zahvaliti i nastojati biti što bolji.
No, čini se da Jarnijeve lijepe riječi na račun Jozinovića nisu čuli njegovi nasljednici na klupi bijelih. Kronično problematični lijevi bok obrane bio je rak-rana svim trenerima, koji su posezali za raznim rješenjima, često i iz inozemstva, pa su na tu poziciju dovođeni Strinić, Šerić, Barišić, Lima, Kukoč, Stojanović... Svi su dobivali priliku, samo je Goran strpljivo čekao na klupi ili tribinama. Jednu je sezonu proveo i na posudbi u Zadru.
– Lagao bih kad bih rekao da mi sve to skupa nije smetalo. Ipak sam Hajdukovo dijete, na Poljudu od 6. godine, prošao sam cijelu omladinsku školu, redovito sam igrao za reprezentaciju, a svima se više vjerovalo nego meni. Hajduk je tada bio jak, a ja sam posudbu shvatio kao prigodu da s 18 godina u Zadru budem standardan – kazao je Jozinović, koji se nakon povratka s posudbe suočio s novim problemom. Balakov i Maleš gurnuli su ga u stranu kao prekobrojnog.
– Trenirao sam s takozvanom “kažnjeničkom bojnom” ili “Grupom TNT” kako smo se u šali zvali (trenira – ne igra – trenira, nap. a.). Nisam se predavao, znao sam da će jednog dana opet i meni zakucati sreća. Obećao sam sebi da ću biti spreman ako poziv stigne. Tako je i bilo. Mišo Krstičević gledao me kako sam treniram, obećao mi je da će mi dati priliku ako ikad postane trener prve momčadi Hajduka i obećanje je ispunio.
Iskustvo koje ga je očvrsnulo
Na to razdoblje ne gleda kao na nešto što bi najradije zaboravio.
– Bilo je to iskustvo koje me očvrsnulo, naučilo me da neke pogreške ne ponavljam, sazrio sam i postao bolja osoba i igrač. Uvijek sam mislio da imam idealnu kilažu, a u tom sam razdoblju, radeći s trenerima Dujom Poljakom i Zdenkom Adamovićem, kojima sam neizmjerno zahvalan, skinuo pet kilograma. Bio sam puno lakši, a napokon sam se osjećao moćno.
Goran je trenirao sam, odvojeno od prve momčadi, nije igrao utakmice, nije primao plaću... Pomišljao je da se više nikad neće vratiti.
– Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Teško je to preživjeti, danas te svi tapšu i svi su ti prijatelji, a sutra ti okreću leđa. Uz mene su ostali mama Anđelka, otac Ivica i sestra Marina te nekoliko pravih prijatelja, prije svih Ana Hrstić i Davor Brzica. Oni su mi bili najveći poticaj da se ne predajem.
A onda je i Goranu svanulo, Krstičević ga je vratio u momčad.
– Kad se sjetim da smo tijekom priprema imali zabranu igranja, kad se sjetim tko je sve otišao iz kluba i da smo bili proglašavani kandidatima za ispadanje, na koncu je sve završilo da nije moglo bolje. Do kraja sezone bili smo u vrhu ljestvice, osvojili smo Kup, pobijedili Inter usred Milana... Nitko normalan tako nešto nije sanjao.
Dobre igre s kraja prošle sezone nastavile su se i u ovoj.
– Opet su nas otpisivali, u prvi plan gurani su Dinamo, Rijeka, Split, Lokomotiva... no dobro smo se spremili i već u Superkupu protiv Dinama pokazali da se možemo nositi sa svima. Zadovoljni smo, da nije bilo ispadanja od Dile, bilo bi idealno. Iako su Gruzijci u oba susreta slavili s 1:0, i dalje mislim da smo kvalitetnija momčad.
Vjeruje da će u ligi 10 do izražaja doći kvaliteta i mladost bijelih.
– Manji broj klubova znači da će svaka utakmica biti derbi na nož. Mi dobro igramo pred punim stadionima, no trebat će dobivati i tzv. male protivnike. Evo, svi su prognozirali da će se Hrvatski dragovoljac boriti za ostanak, a uzeo je bod Dinamu. Vjerovalo se da će i Lokomotiva pasti jer im je otišlo nekoliko sjajnih igrača...
Rijeka i Dinamo nameću se kao favoriti za prvo mjesto.
– Naša je sreća što su i jedni i drugi još u Europi, nadam se da ćemo iskoristiti njihov umor i manjak motivacije da stvorimo bodovnu zalihu – otkriva Jozinović, koji će 27. kolovoza proslaviti 23. rođendan. Već je jedan od najstarijih u svlačionici.
– Čudan je osjećaj biti među najstarijima. A mlađi su suigrači dobri, slušaju nas starije, iako je razlika u godinama mala. Posebno mi se sviđa Mario Pašalić, dobar je momak, još bolji igrač i mogao bi jednoga dana napraviti zaista sjajnu karijeru. I da, moj je Kaštelanin...
Kod Tudora igramo i uživamo
Oduševljen je i Tudorovim načinom vođenja momčadi.
– Donio je dosta novosti u radu, puno više igramo s loptom i to mi se sviđa. Često nas hrabri i kad nam ne ide, vjeruje u nas. Kod njega igramo i uživamo u nogometu, a to je preduvjet za dobre rezultate.
Dobio je i pretpoziv Igora Štimca.
– Lagao bih kad bih rekao da mi to ne godi. Svima je san igrati za reprezentaciju svoje zemlje.
Strinićeva pozicija je ugrožena, osim Jozinovića na nju računaju i Milić, Pivarić...
– Nije fer prema Striniću govoriti da on nije kalibar za reprezentaciju. Pogotovo nakon toliko dobrih partija. A što se tiče Milića i Pivarića, kvalitetni su igrači, no ja vjerujem u sebe.
“Hajdučko srce” je u vitrini, u dnevnom boravku, na vidljivom mjestu.
– Dao sam izraditi posebnu policu za sobu, a “Hajdučko srce” će imati počasno mjesto, uz medalju i fotografiju s osvajanja Kupa.
Torcidaši su oprezni pri dodjeli nagrade, dvojica laureata su nedugo nakon što su ponijela nagradu “Hajdučko srce” otišla u – Dinamo.
– Za mene nema straha, ja sigurno neću u Dinamo! Ne osuđujem nikoga, no ti igrači ipak nisu ponikli u Hajduku. Ja sam ponikao u Hajduku, tu sam od šeste godine, i nikad ne bih mogao igrati za Dinamo.