Smije li se obistiniti zloguko proroštvo Zdravka Mamića da će bez njega i njegova brata Dinamo doživjeti slom? Možda bi mu to, kad jednoga dana napokon izgubi sav utjecaj u Maksimiru, bilo najveće zadovoljstvo, ali se srozavanje zagrebačkog kluba ne smije dogoditi. Dapače, Dinamo zbog Zagreba i navijača mora ostati jak kao i u vrijeme dok je Mamić njime upravljao, i po igri, i po vođenju kluba, i po transferima igrača...Neće to biti lako, pogotovo ako se zametu putevi u Hrvatskoj i svijetu koji su vodili do dobrih igrača, kojima su Dinamovi igrači odlazili i kojima je dotjecao novac. Cijela povijest Dinama povijest je dramatičnih vremena kroz koja je prolazio. Već na samom početku, sa socijalističkim imenom Dinamo dogodilo se nešto što će se pretvoriti u svoju suprotnost. Ime u kojem nije bilo ni truna zagrebačke i hrvatske nogometne tradicije postalo je simbol hrvatstva, nametnuto ime postalo je sveto ime Dinamo. Stoga sam devedesetih godina prošlog stoljeća pisao protiv promjene toga imena, kojom bi se zarad nacionalne svetosti jedna svetinja ukinula, kojom bi u ime domoljublja bilo učinjeno nasilje nad domoljubljem.
Domoljubni Dinamo cijelo je vrijeme komunizma bio omražen u jugovelikosrpskim krugovima koji su upravljali zemljom, pa i nogometom. Postao je “ustaški klub”. Takav je dočekivan u publici na gostovanjima u većini jugoslavenskih gradova koji su imali prvoligaše, a Dinamova publika u Maksimiru bila je pod strogim nadzorom, bilo je oduzimanja navijačkih rekvizita, uhidbi, premlaćivanja, javnih osuda... Suci su bili otvoreno pristrani, zakidali su Dinamo i išli naruku beogradskim klubovima, nogometna organizacija zagrebačkom je klubu oduzimala pobjede nakon završenih utakmica, u mnogim natjecateljskim sezonama dopušteni mu je doseg bio drugo mjesto, a poslije 1958. prvo je mjesto u Jugoslaviji čekao 24 godine, sve do 1982., kad je Ćiro Blažević uz pobjede koje je postizao na terenu, iznenadio, šokirao i pobijedio i Udbu. Desetak godina nakon gušenja Hrvatskog proljeća, masovnog smjenjivanja kadrova, suđenja i teških kazna domoljubima od jedne do više od deset godina zatvora, nakon desetljeća depresije u kojoj je živio hrvatski narod, prvo mjesto Dinama 1982. doživljeno je kao historijski događaj, kao kidanje lanaca kojima je hrvatstvo bilo okovano.
Dinamo je uspio premda se sve činilo da ne bude prvi, na nekim je gostovanjima doživljavao pravi teror na terenu i izvan njega, a igrači Vardara su priznali da su bili podmićeni kako bi ga nasiljem zaustavili – unatoč tome zagrebački je klub u Skoplju pobijedio s 3:0! Inače, Dinamu se i u nesklonim mu sredinama priznavalo da igra najljepše u zemlji, ali titule su mu bile zabranjene. Za razliku od nekih drugih klubova koji su imali svoje navijače u političkoj eliti, osim vrlo rijetkih, hrvatski su političari od Dinama bježali kao vrag od tamjana, a klub i njegovi navijači na političkim su sjednicama osuđivani kao “leglo nacionalizma”. I na početku demokratske Hrvatske Dinamove se drame nastavljaju – na neodigranoj utakmici sa Zvezdom milicajci će prebijati Dinamove navijače, a Zvone Boban jednome će nogom skočiti u prsi. U samostalnoj državi Dinamo će prolaziti dramu s novim imenima i povratkom na staro, bit će optuživan kao privilegirani “Tuđmanov klub” a zbog prijateljstva s Tuđmanom treneru Ćiri Blaževiću, sve dok s reprezentacijom u Francuskoj na SP-u nije osvojio broncu, skandirati: “Ćiro, pederu!”.
Cijelo vrijeme Mamićeve vladavine pa i nakon presude njegovoj skupini za dio javnosti Dinamo je bio povlašten, suci su mu bili naklonjeni, HNS mu je služio kao servis, ali maksimirski klub je natjecateljski bio sve bolji i financijski sve moćniji. Kad Mamić misli da će poslije njega Dinamo doživjeti slom, pokazuje da mu je uvijek bio bankomat, a ne ljubav. Jakim Dinamom treba mu zanijekati isključive zasluge za klub i bez žaljenja ga prepustiti bitki s pravosuđem za koje je kriminalac. On je samo epizoda u slavnoj povijesti velikog kluba, poslije koje Dinamo, sada rasterećen i od Beograda, Stipe Šuvara i Jure Bilića, i od navodne povlaštenosti u novoj Hrvatskoj, i od Zdravka Mamića, može biti što je uvijek bio – nogometni velikan i radost navijača.
Pogledajte samo knjige koje je pisao ovaj novinar pa ce vam biti sve jasno. Koji su to kompleksi i vjerojatno da nije bio clan KPJ nikada nebi ni primirisao Zagrebu.