Prošlog lipnja sjedio sam na tribinama stadiona Hitrec Kacijan. Dinamo je igrao turnir Mladena Ramljaka. Bilo je dovoljno petnaestak minuta da izdvojim jednog dečka. Naravno, riječ je o Anti Ćoriću (17). Zadnji put takav osjećaj u meni je pobudio Luka Modrić kada sam ga gledao u njegovim prvim ozbiljnim utakmicama kada je polako izrastao u igrača.
– Idemo sada doma – pozvao sam prijatelja nakon što je trener zamijenio mladog Ćorića na poluvremenu jer je Dinamo, naravno u njegovoj režiji, vodio već s pet golova razlike.
Otišao sam doma jer nakon onog što sam vidio u Ćoriću nije više bilo smisla gledati njegove vršnjake. Razlika je u svjetlosnim godinama. Mnogi kažu kako je riječ o talentu kakav nisu pokazivali ni igrači koji su sada okosnica reprezentacije i zaradili su veliki novac.
"Vratit ću navijače na maksimirski stadion", tada je rekao Ćorić nakon što je proglašen najboljim igračem Ramljakova memorijala.
Ćorićev talent jedan je od rijetkih načina da se navijači u Hrvatskoj vrate na tribine. Prvi put pažnju je na sebe skrenuo prije desetak godina, žonglirao je na poluvremenu finalne utakmice Kutije šibica.
Sjećate li se kako ste oduševili cijelu dvoranu?
– Naravno da se sjećam. Kao klinac sam stao pred punu dvoranu na legendarnoj Kutiji, dali su mi loptu i rekli "zabavljaj se". Bilo mi je to nezaboravno iskustvo. Nisam posebno učio, ali otkako se sjećam, igrao sam se loptom. Stalno sam se s braćom loptao, uvijek je tu negdje bila lopta i naravno da smo se "glupirali" pa sam naučio i svakakve trikove.
Bi li opet takvo nešto napravio za potrebe nekog snimanja, je li usavršio baratanje loptom?
- Nije da posebno vježbam, ali u svakom slobodnom trenutku na treningu ili na zagrijavanju volim se igrati loptom. Stalno pokušavam nešto novo i, naravno, što više puta nešto isprobam, to sam bolji.
Kada ste bili u Red Bullu prije nekoliko godina, u klubu je bio Niko Kovač. Jeste li onda imali kakav kontakt, nadate li se skorom pozivu u A reprezentaciju?
– On je tada bio trener druge momčadi i nismo previše surađivali, ali naravno da smo se viđali. Ipak smo bili dva Hrvata u istom klubu u Austriji. Svaki igrač na svijetu jedva čeka i nada se pozivu u A reprezentaciju svoje zemlje. Tako i ja. Naravno, nisam opterećen time jer imam tek 17 godina i još moram puno toga odigrati za Dinamo da bih zaradio poziv u reprezentaciju.
Koliko želite ostati u Dinamu i što biste željeli postići s Dinamom?
– Ostao bih koliko god treba dok "nešto" ne napravim (smijeh, nap. a.). Uopće ne razmišljam ni o jednom klubu osim o Dinamu. Vratili smo se u Zagreb i Hrvatsku prošle godine, u Dinamu mi je odlično.
Što biste željeli postići?
– Prije svega postati jedan od glavnih igrača, igrati stalno i voditi momčad do pobjeda. Uostalom, rekao sam već da bih volio vratiti navijače na Maksimir, a jako mi je drago što se ove godine to i događa. Ne dolaze zbog mene, ali svejedno smo svi sretni zbog toga. Dinamu su, nasreću ili nažalost, ovisi kako se gleda, domaće titule normalne tako da bih htio napraviti neki pravi rezultat u Europi. Teško mi je reći je li to dočekati to proljeće o kojem se priča, igrati Ligu prvaka ili "skinuti" nekoga od najvećih u utakmici koja će se vječno pamtiti... Tako nešto.
Sjećate li se utakmice u kojoj ste debitirali?
– Kako se ne bih sjećao. Bilo je to na Parku mladeži u Splitu i to samo par dana nakon mog 17. rođendana, tako da ne moram uopće posebno naglašavati koliko sam bio sretan. Ušao sam 20 minuta prije kraja umjesto Pinta, a vodili smo 2:0; na kraju je završilo 3:0 za nas. Čak sam skoro zabio gol nakon što sam bio u igri desetak minuta, ali bilo bi to previše (smijeh, nap. a.), Nažalost, utakmicu ću, osim po svom debiju, pamtiti po teškoj ozljedi Juniora Fernandesa, ne sjećam se kada sam baš vidio uživo da suigraču praktički slome nogu. Eto, još se oporavlja od te ozljede i svi skupa se nadamo da će nam se brzo priključiti.
Kako ste se osjećali prvi put kada ste ušli u svlačionicu prve momčadi, tko vam se obratio, o čemu ste razgovarali sa starijim igračima?
– Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Došao sam prvi, rekli su mi da moram doći sat vremena prije početka treninga, a ja sam došao puno ranije. Čekao sam i vrtio u glavi što se sve može dogoditi, kome što reći i slično, a onda kada su dečki počeli dolaziti, brzo sam zaboravio sve svoje planove jer sam skužio da su svi toliko simpatični i normalni da nema mjesta za strah. Brzo sam se opustio.
Kako vas sada prihvaćaju stariji igrači, kako vam je bilo na druženju uoči Hajduka na Kornatima? – Svi su me odlično prihvatili i baš smo dobro društvo. Uostalom, to se vidi i na terenu gdje smo se nekoliko puta ove sezone "izvadili" i pokazali karakter koji može samo prava momčad. Na Kornatima je bilo stvarno super, baš nezaboravno iskustvo. Posebno ako se tome doda i derbi koji je stvarno bio poseban i neće se tako brzo zaboraviti. Takav preokret i pobjeda na Poljudu nešto su što ću sigurno pamtiti cijeli život.
Kako se sporazumijevate sa starijim igračima iz inozemstva, na kojem jeziku?
– Što se tiče igrača iz inozemstva, tu nema nikakvih problema jer svi govore engleski, a uskoro će početi učiti i hrvatski. Lako se dogovorimo kada nešto trebamo.
Što mislite da bi bilo dobro za vaš igrački razvoj, da odete kao Halilović ili da ostanete još nekoliko godina? Što savjetuju roditelji, tko se još brine za razvoj karijere?
– Teško mi je govoriti za nekog drugog jer je svaka situacija drugačija. Rekao sam već da bih želio ostati u Dinamu što je dulje moguće i iskreno to mislim. Naravno, lako je meni sada pričati, ali danas se u nogometu sve odvija toliko brzo da je teško govoriti o dalekoj budućnosti. Vidjeli ste sami kako su se dogodili neki transferi doslovno posljednjih minuta prijelaznog roka, a da ste te igrače za to pitali dan prije, vjerojatno bi rekli da nemaju pojma i da su sretni u svojem klubu. Ponavljam, želim ostati u Dinamu i napraviti nešto što će navijači pamtiti.
Koji gol, koju svoju dosadašnju utakmicu posebno pamtite?
– Zabio sam samo jedan gol za seniore tako da to nije posebno teško odabrati (smijeh, nap. a.). Ove sezone sam već tri puta pogodio okvir gola: stative u Litvi i protiv Zadra, a prečku protiv Zagreba. Valjda je sada na redu gol. Što se tiče utakmica, naravno da mi je najdraža ova pobjeda na Poljudu, gdje smo stvarno napravili nešto veliko, u 20 minuta zabili 3 gola i došli do pobjede. Isto tako, cijeli život ću pamtiti svoju prvu utakmicu protiv Splita.
Jeste li čuli koji se klubovi zanimaju za vas?
– Iskreno, ne pratim baš medije. Nemojte se ljutiti (smijeh, nap. a.) Naravno, kažu mi prijatelji ili netko od suigrača kada nešto piše o meni, ali nema se smisla opterećivati time. Bila istina ili ne...
Koji klub u inozemstvu najviše volite, za koga navijate u Ligi prvaka?
– Uživam u Dinamu i nikamo mi se ne ide. Kada smo kod stranog nogometa, navijam za Barcelonu.
>> Ćorić u Bayernu postavio rekord, u Dinamu obećao napuniti stadion
mali stvarno igra seniorski nogomet u najjacem nasem klubu sa svojih nejakih 17 godina bolje i ozbiljnije od svih igraca koje sam do sada gledal u dinamu, stvarno ekstra talent - veliki zuti, boban i kasnije modric, pa kovacic i na kraju halilovic, svi su oni ekstra igraci, ovi stariji su napravili sjajne karijere dosegli vrh, modric je jos uvijek u samom vrhu svjetskog nogometa, halilovic polako izrasta u fenomenalnog igraca, kova cini se izlazi iz krize i on ce bit vrhunska klasa, ali ovaj mali coric je poseban, sa 17 godina ima i onu zicu vodje i fantazista ekipe i za razliku od halilovica, igra za ekipu (halilovic to tek mora naucit u barci)…sam nek ostane sto duze i nek ostavi traga u dinamu, jos od modrica dinamo nije imal igraca vrhunske klase (makar ih stalno proizvodi ko na tekucoj traci) koji je ostal dovoljno dugo da ostavi traga, svi su prodani kad su tek malo proigrali - nadam se da se braca nece polakomit i maloga prodat prije nego odigra bar 2 prave sezone...