Tri generacije obitelji Le Pen, otac Jean-Marie (88 godina), kćer Marine (54) i unuka Marion Maréchal (27), ordiniraju paralelno na francuskom političkom prostoru, što je usporedivo jedino s monarhističkim vremenima kad je dinastija Capet, do Revolucije i giljotine pod kojom je završio njezin posljednji izdanak Luj XVI., zakonito prenosila vlast s roditelja na djecu. Razlika, ipak, nije banalna: nitko od današnje dinastije Le Pen nije bio na vlasti. U dugoj republikanskoj tradiciji vladari su se rađali na biralištu, a ne u rodilištu, pa se možemo čuditi da se, zasad samo u jednoj političkoj stranci, obnavlja monarhistički duh, i da se novo gnijezdo obiteljske politike savija u zemlji koja je svome posljednjem monarhu prije dva stoljeća i nešto godina odrubila glavu, da tako grubo (po)kaže što misli o monarhiji.
Dogodi li se idućeg proljeća „povijesni incident“ da najperspektivnija članica toga živahnog trijumvirata iz Nacionalne fronte dođe na čelo države, Marine Le Pen dat će osobni dokaz da u današnjem Parizu – za razliku od staroga Rima – dijete ne sazrijeva očevom smrću; ona je svoga oca politički već ubila, i ostaje joj da do predsjedničkih izbora u travnju 2017. godine nekom teškom pogreškom ne pokopa vlastite izglede da uđe u izborni finale, a u nekim težim kombinacijama i da pobijedi. Što se Francuske tiče, ona se bori protiv svojih demona ksenofobije, nacionalizma i zatvorenosti, koje je povijesno (pre)živjela i koje danas politički nosi obitelj Le Pen; Republika bi mogla(na)stradati, jer nesuđena pobjednica već najavljuje da će vratiti giljotinu, i pod nju staviti neke temeljne republikanske vrijednosti, bratstvo prije svega; branila bi rigorozno laicizam, i bila u tome veći papa od samoga pape, ali samo zato da natjera muslimane da ne žive prema Kuranu i da ih spriječi da svoju vjeru nameću javno(sti).
Da se danas neki lucidni Alexis de Tocqueville može posvetiti usporedbi francuske i američke demokracije, vjerojatno bi utješio Francuze time da su i Amerikanci prošli svoju dinastičku fazu s Bushovima, ocem i sinom, preživjevši s njima i „Pustinjsku oluju“ i, gore, okupaciju Iraka, a da bi možda i treći izdanak te predsjedničke loze, da nije mudro odustao, dostojnije, manje komedijantski, hodao prema Bijeloj kući. Ali, Amerika se već uvjerila da ni (loši) predsjednici ne mogu ugroziti njihovu državu; francuska se država, pobijedi li dogodine kandidatkinja Nacionalne fronte, tek mora uvjeriti koliko su njezine republikanske institucije otporne na loše ili opasne državnike, koji najavljuju zatvaranje granica, protjerivanje stranaca i istupanje iz Europe (i još važnije, iz eura).
Arapi još nisu bili muslimani
Stranka Le Penovih nije pokrenuta da bi njezin osnivač vladao zemljom, tako daleko nije mogao ići padobranac političar u zemlji kojom vladaju „enarsi“ s elitne državne škole (ENA), nego da bi ometao vladare da vladaju; njezin osnivač Jean-Marie Le Pen bio je prije svega provokator, a manje inovator koji za novi projekt treba i svježe ideje; dobrovoljac iz Indokine i (ranjeni) padobranac iz Alžira nije mogao prežaliti gubitak kolonija, pa je formiranjem Nacionalne fronte htio zadržati padobran koji bi ga spuštao u imaginarnu državu Francuza u kojoj bi vladala najgora prošlost. Njegova politika od prvih je dana na rubu dopuštenoga, s ispadima antisemitizma, dostojnog iz vremena „afere Dreyfus“, s nostalgijom za izgubljenom kolonijalnom moći, bliskoj generalima-pučistima, i s pretenzijom rehabilitacije propalog nacističkog poretka.
Ali, kad je na prvim biralištima sve zbrojio i oduzeo, uvidio je i sam koliko se kladio na krive konje. Politički debi na predsjedničkim izborima 1974. nije mu donio ni jedan postotak glasova, niti otvorio ikakve perspektive u zemlji koja, inače, cijeni hrabrost. Bio je nepoznat, jer nije imao pristupa medijima, ovisan više o tome što će drugi reći o njemu nego on sam o sebi. A i kad bi govorio, nije u njegovoj rečenici bilo točke ni zareza na pravim mjestima, dok je izvanjski bio obilježen nesimpatičnim crnim povezom na oku; za nj je to bio loš podsjetnik na Alžirski rat, ali mu je masakrirao impozantnu figuru koja je podsjećala na Johna Waynea. Prvu je školu skupo platio; poslije je promijenio dlaku mračnoga izgleda, ali ne i radikalnu političku ćud, ni pod cijenu sukoba i razlaza s umjerenijom i pragmatičnijom kćeri. Ostao je do kraja isti nostalgičar, zagledan u izgubljenu ratnu prošlost; skinuo je povez s oka, ali ništa nije bolje vidio ratno vrijeme koje mu je opterećivalo i glavu i srce.
Kći je racionalnija: od početka samostalne karijere bori se protiv očeva ekstremizma, svjesna da u zemlji prosvjetiteljstva sumnja vrijedi barem koliko i znanje i vjerovanje. Iako je Francuska u vrijeme kad je Le Pen počinjao svoj politički angažman, bila još u dobroj fazi „30 slavnih“ (godina), bez ozbiljne nezaposlenosti u zemlji i s Arapima koji još nisu bili muslimani, nekadašnji padobranac krenuo je kao avanturist koji se bez ikakve opreme penje na Mont Blanc; završio bi avanturistički, tj. s prvim porazom, da nije dobio čak dvije velike neočekivane premije: prvu mu je, samo dvije godine poslije debakla na biralištu, poklonio bogataš Hubert Lambert, ostavivši mu raskošni dvorac u parku Saint-Cloud, na samome rubu Pariza, a da ni sud nije mogao otkriti prave motive dobročinstva. Bombaški napad na dvorac samo upućuje na to da svi nisu bili zadovoljni takvim raspletom. S vlasništvom nad skupocjenim dvorcem, obitelj Le Pen stekla je novi status, dobila neka financijska jamstva da je njegov novi gazda mogao školovati troje djece, kockati se s otrovnim izjavama koje su sudovi redovito kažnjavali visokim novčanim kaznama, a kad je došlo vrijeme, smjestiti u jedno krilo i prvu suprugu Pierrette koja se bila odmetnula od obitelji, slikala se za „Playboy“, vodila razvratni život, i na kraju se, poslije privatnih brodoloma, vratila u mirnu luku dvorca s periferije Pariza.
Za Le Penove se ne bi moglo reći da su imali život koji bi im bio dobra preporuka kod svemogućeg: Marine je ušla sretno u treći brak, Marion Maréchal je rođena iz jedne izvanbračne veze; sa zemaljskim vlastima nisu zbog toga bili u sukobu: liberalna Francuska zna opraštati grijehe liberalizma, čak i njegovim protivnicima. Drugi dobročinitelj Le Penovih bio je nitko drugi doli François Mitterrand! Socijalistički predsjednik je u ideologiziranom vremenu 80-ih godina prošloga stoljeća s Jean-Mariejem le Penom bio u odnosu političkoga neprijateljstva, ali je našao jak interes da svoga oponenta gurne u političku arenu, da bi tamo pravio nered republikanskoj desnici.
Bauk krajnje desnice sve više kruži Francuskom. Pitanje je mogu li se birači ponovno ujediniti oko republikanskog kandidata
Čak i najozbiljniji analitičari poput svestranog Alaina Duhamela i danas uvjeravaju da je predsjednik Mitterrand bio Le Penov „politički otac“: sve dok je osnivač Nacionalne fronte bio Arlezijanac o kome su svi (u novinama) govorili a da ga nitko nije vidio (na televiziji), njegov osobiti govornički i glumački talent nije mu mogao osiguravati nikakve poene u javnosti. Zato je „majstor intriga“ skinuo nogu s kočnice, i svojim vezama predsjednika države, doveo zabranjenog političara pred kamere. Tako je počeo vrtoglavi uspon jedne karijere, koja je vrhunac doživjela 2002. godine, ulaskom u drugi krug predsjedničkih izbora. Za Mitterranda, cilj je još jednom opravdavao sredstvo: samo je s pomoću Le Penove krajnje desnice, koja je grickala birački prostor desnoga centra, mogao spriječiti Chiracove goliste da sociološku većinu iz društva ne pretvore u političku većinu u parlamentu.
Kad je poslije televizije otvorio Nacionalnoj fronti i velika vrata utjecajnijeg parlamentarnog doma, uvođenjem djelomično razmjernog sustava, predsjednik s ljevice dao je stranci krajnje desnice nacionalni status, a obitelji Le Pen dinastičku poziciju u francuskoj politici. Kad je ona došla na štih, desnica je opet vratila izborni zakon na stopostotno većinske propozicije, pa je stranku koja osvaja najviše glasova svela samo na jedno mjesto u Nacionalnoj skupštini. Mala je utjeha što je nositeljica jedinoga mandata, ljepuškasta Marion Maréchal Le Pen, izabrana s 23 godine kao najmlađa zastupnica u povijesti Francuske republike; i njezin je djed, sa 27 godina, bio svojedobno juniorski prvak u Burbonskoj palači. Najveći francuski autoriteti za ustavno pravo slažu se da (s)ustav Pete republike s (pre)velikom koncentracijom vlasti u rukama jednoga čovjeka stvara od predsjednika države „republikanske monarhe“. No, ni jedan izabrani „monarh“ nije zlorabio svoj položaj da izgradi dinastičku vlast kakvu uživaju Le Penovi, da osigura obitelji da s njim ne mora odlaziti iz politike.
Još vrijedi stara kletva
Za razliku od državnih poglavara, kojima je pozornica bila u zemlji, ambiciozna obitelj Le Pen mogla je okusiti vlast jedino u Europskome parlamentu, gdje ne vladaju nepravde većinskoga izbornog sustava, a u zemlji već pola stoljeća u političkoj sjeni čekati priliku da se otac ili kći probiju u vrh države. Otac-provokator u to nikad nije vjerovao, dok sistematičnija kći počinje vjerovati da voda teče na njezin mlin. Svađe u obitelji djeluju ponekad namješteno, kao u političkome igrokazu, iako razlike nisu beznačajne: otac dinastije vjerovao je više da snaga klade valja nego da um caruje, dok se njegova nasljednica školovala i u 24. godini stekla zvanje odvjetnika.
Kod Le Penovih nema milosti: to je zajedničko ocu i kćeri, čak i kad su posrijedi njihovi sve teži i sporniji odnosi. Na populističkom pristupu da narod treba osloboditi posrednika i vratiti Francusku Francuzima i na demagoškom obećanju da će to učiniti Nacionalna fronta, ako dobije mandat naroda, prolazi najmlađa Le Penova kći sve bolje na političkome tržištu.
Dok se ona ljetos odmarala, a republikanci s desnoga centra pripremali konačni obračun Sarkozy – Juppé da mogu izabrati svoga kandidata za predsjedničke izbore, njezine su mreže lovile nove glasove podrške i došle do brojke od 33 postotka, što joj gotovo jamči da će se plasirati u 2. krug predsjedničkih izbora. Možda i dalje, ako uspije uvjeriti većinu birača da bi zatvaranje zemlje bilo u njihovu interesu, da bi im izlazak iz EU donio više koristi nego štete, da povratak na franak ne bi izazvao kaos na financijskom tržištu.
Bauk krajnje desnice kruži sve više i Francuskom i Europom; veliko je pitanje može li se ostatak političkog ešalona, i s ljevice, a pogotovo s desnice, ponovno ujediniti oko republikanskog kandidata, kao 2002. godine oko J. Chiraca. Mogući kandidat republikanaca s desnoga centra, N. Sarkozy već je objavio prve mjere koje ga približavaju galaksiji Le Pena. Kako je još na snazi stara kletva „Svi, samo ne Sarkozy“, teško bi se francuski birači u slučaju dvoboja s Marine Le Pen mogli okupiti pod njegovom zastavom. Probije li se, kojim slučajem, u završni krug (do)sadašnji šef države F. Hollande, njegovi koalicijski potencijali na desnici vjerojatno su još skromniji od Sarkozyjevih na ljevici.
Jedino bi Alain Juppé, uspije li proći stranačke predizbore, bio kandidat koji Marine Le Pen ne bi ostavljao gotovo nikakve izglede. Sve je, dakle, neizvjesno, kolikogod se moglo činiti da su šefici Nacionalne fronte širom otvorena vrata drugoga kruga. Nakon duge sezone islamističkog terorizma i sve većih problema s integracijom muslimana u francusko društvo, pesimizam, zabrinutost i nesigurnost postaju saveznici „jakih“ političara koji daju nadu, makar i lažnu, koji propisuju lijekove protiv straha, pa makar bili gori i od same bolesti, i koji obećavaju uspostaviti izgubljenu sigurnost, makar i sami unosili novu nesigurnost. Svatko može vidjeti da je strah od terorizma prerastao u strah od islama, da su na mjesto Židova iz očeva vremena došli muslimani iz doba njegove kćeri i da se Francuska lomi između toga da ostane zemlja azila ili da postane ograđena državna tvrđava u koju će se teško ulaziti, a lako izlaziti.
Ali, kako naći ravnotežu između prosvjetiteljskog univerzalizma i protuprosvjetiteljskog nacionalizma, između jakobinske i demokratske Francuske? Netolerantna krajnja desnica s kraja 20. stoljeća doživjela je svoj kraj s Jean-Mariejem Le Penom; krajnja desnica 21. stoljeća, s Marine Le Pen, s Norbertom Hoferom, s Frauke Petry, tek treba dokazati političku korektnost. Američki filozof Michael Walzer dobro je razumio probleme europske nove desnice kad je objavio da države mogu graditi „tisuće malih zidova“, a ne samo jedan, kojim bi se ogradile od problema. Na pitanje svih pitanja: što je iza zidova, tek se čeka odgovor. To će vjerojatno biti rješenje francuske izborne križaljke, s enigmom Le Pen i uspravno i vodoravno.
>> Francuska poslala porezni zahtjev mrtvoj ženi, na adresi je pisalo groblje