Retorička igra ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i protivnih mu kulturnjaka nalik je igri graničara.
“Netko kao da je povukao debelu crtu i sada se lopta naizmjence prebacuje iz polja ustaša u polje komunista i natrag. Tako nastaje opasnost od relativizacije važnosti i uloge antifašizma, ali i prelako skretanje s tema nacionalizma, politike štednje i potpunog manjka kulturnih politika.” Tako misli jedan od mlađih potpisnika peticije “Kulturnjaci 2016” Dino Pešut, dramski pisac i dramatičar, rođen 1990. u Sisku.
Premda još privodi kraju studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, već su mu tri teksta postavljena na pozornicu, a za najnoviji, “Veliki hotel Bezdan”, upravo je osvojio i svoju treću nagradu “Marin Držić” Ministarstva kulture za najbolji novi dramski tekst. S redateljicom Selmom Spahić trenutačno radi u Mariboru, nakon čega ih čeka posao u riječkom HNK na “Majstoru i Margariti”. Usto, tekst “(Pret)posljednja panda i statika”, lani izveden u ZKM-u, uvršten je u ovogodišnji program najvažnijeg njemačkog kazališnog festivala “Theatertreffen” u Berlinu.
Vaši su tekstovi izrazito poetični, gotovo potpuno lišeni didaskalija...
Najvažniji su mi ritam i poetičnost teksta, didaskalija je tu suvišna, anakrona i nije u skladu s kazalištem koje mene zanima. Sve što autorski želim reći mogu pronaći u određenom polju jezika, njegovoj muzikalnosti i načinu na koji ga artikuliram. Sasvim je svejedno gdje lik ulazi, a gdje izlazi i pije li čašu vode ili ne pije. To je, naravno, moj osobni stav.
Kako je i kada počelo to uranjanje u jezik? Jeste li kao dječak pisali pjesme?
Koliko god su mi drame poetične, toliko ja nikad nisam bio u stanju napisati pjesmu a da ne bude na granici hrvatske zabavne muzike. Dosta kasno sam počeo pisati, tek na Akademiji.
Odakle vam onda uopće ideja da upišete studij dramaturgije?
Ja sam se zapravo želio baviti dramaturgijom suvremenog plesa i performansa i zato me privukla Akademiji na kojoj je i Goran Sergej Pristaš. To je barem bila racionalna osnova. Ali, pisanje je također i podsvjesni proces. Makar je ideja bila da se bavim samo suvremenim plesom i performansom, na drugoj godini je izletio tekst “Pritisci moje generacije” i otad je sve krenulo.
Jeste li vi glas svoje generacije?
Kada Lena Dunham, lik u seriji “Girls”, pred roditeljima blebne da je ona glas svoje generacije, oni je samo pogledaju, a ona se sabere i kaže: “Dobro, ja sam jedan glas jedne generacije.” Sumnjam da govorim uime svih, to je nemoguće. Prije dvije-tri godine možda sam bio uvjeren da govorim iz neke određene pozicije, ali onda sam shvatio da to baš i nije tako. Mislim da govorim iz jednog trenutka.
U “(Pret)posljednjoj pandi i statici” govorite i iz geografske točke svog rodnoga grada, Siska.
Da, ali taj Sisak može biti bilo gdje odavde do istoka Njemačke. Uzeo sam Sisak jer mi je to najčvršći konstrukt i zato što je lijepo poigravati se autobiografskim elementima. Ali, od te 1991. godine, kada su likovi rođeni, kao i ja, pa do 2018. do kada ih tekst prati, došlo je do ozbiljne smjene proizvodnih modela, kapitalizam je globalno pobijedio, došlo je do promjene osnovnih modela života. Po tim nekim ključnim temama Sisak može biti gotovo svaki drugi grad. No, postoje ispod i neke druge teme koje su meni puno bliže i koje su me oblikovale. Recimo, meni je Danilo Kiš jedna od ključnih referenci intelektualnog i umjetničkog rada i javnog nastupanja. On je inzistirao na tom srednjoeuropskom piscu. Ja sam napokon razumio da je to zapravo naš kulturalni meritum. Taj novi istočni blok je zapravo ono što Kiš cijelo vrijeme govori da je srednjoeuropski pisac u nekom sistemu u kojem se ne može pronaći, vječno u želji za migracijom, u izbjegavanju svakog oblika totalitarizma i opresije, koji zna da sistemi opresije mijenjaju sadržaje, ali ne i metodu. Zanimljivo mi je što je sada u Hrvatskoj jedna od vladajućih političkih ideja da se mi i nominalno uklapamo u tu neku srednjoeuropsku vertikalu. To znači da se ponovno stvara jedna ozbiljna generacija srednjoeuropskih intelektualaca koji će negdje na potezu između Pariza i Berlina propatiti svoj srednji životni vijek. Sve se to ponavlja. Evo, za ovu predstavu na kojoj radim u Mariboru gledao sam dokumentarac HRT-a u kojem Milka Planinc govori o Jugoslaviji kao zemlji pod konstantnim reformama. Mi sve volimo pravocrtno promatrati i ne možemo shvatiti da je povijest zaista cirkularna, da ta uporišta u tri generacije ostaju, mijenjajući samo sadržaj, ali ne i strukturu i da se mi zapravo stalno koprcamo u nečem sličnom. Samo što mi uspijevamo puno stvari mitologizirati i mistificirati. To smo kao naslijeđe jugoslavenske matrice obilno iskoristili devedesetih.
Kako ste vi, rođeni 1990., uopće stvorili svoju sliku o Jugoslaviji?
Kroz abnormalno, ali stvarno abnormalno puno čitanja. Asistirao sam na predstavi “Kako smo preživjeli” i tamo ima ključan esej Slavenke Drakulić u kojem ona napokon raskrsti sa zamjenicom “mi” i prelazi u “ja”. Mislim da tek sada razumijem što to znači djelovati individualno, ali solidarno. To je jedan ključni koncept koji nam još uvijek nedostaje. Volimo biti u gomili.
Kako doživljavate reakcije ministra kulture Hasanbegovića na peticiju koju ste potpisali?
Mislim da ministar kulture, ako mu tri-četiri tisuće aktivnih umjetnika nešto govori, ne može sve te ljude diskreditirati kao ostatke komunističkog sistema. Kako ja to mogu biti? Rođen sam 1990. godine i odmah sam dobio sve certifikate o hrvatskom državljanstvu i hrvatskoj narodnosti. Nisam živio u Jugoslaviji. U školu sam krenuo 1996., kada je već došlo do potpune promjene nacionalne paradigme. Sada pišem na hrvatskom jeziku, a jezik mi je osnovni alat. Malo toga sam mogao birati. A danas pak nisam član nijedne stranke. To sam recimo mogao izabrati. Odrastao sam u usponu globalnog kapitalizma, znači moj cijeli život je na neki način pod utjecajem nekakve globalne korporacije. Zar bih zato morao negirati modernističke koncepte koje je socijalizam preuzeo, a za koje mislim da su ključni: prava žene, ravnopravnost spolova, besplatno obrazovanje, zdravstvo dostupno svima, opismenjivanje i uvođenje obvezne osnovne škole, dom zdravlja u svakom kvartu ne bi li se stvorilo određene higijenske i zdravstvene navike građana. Također, negirati bilo koju referencu prije 1990. suludo je za kulturu i za ovaj jezik koji je tako mali. No, još je opasnija ova ideja nove državne paradigme u kulturi. Dvadeseto stoljeće nam je vrlo jasno pokazalo da je upravo sve ono što je nastajalo u otporu prema bilo kojoj državnoj paradigmi kulturne proizvodnje ispalo estetski ili umjetnički vrijedno. Moja je ideja oduvijek da se iz raznolikosti i pluralizma umjetničke proizvodnje stvara neki, doduše krhki nacionalni identitet. Nikada se neću složiti s bilo kojom vrstom monolitnosti. Mi zaista ne znamo što će biti valorizirano za pedeset ili sto godina. Zato nam treba pluralizam koji često muči i ljevicu, a osobito desnicu. Ako “Theatertreffen”, kao najvažnija smotra njemačkog kazališta, ima vremena i prostora da predstavi pet različitih autora iz Europe u želji da se stvori neki globalni identitet kroz umjetnost, onda mislim da bi i Zagreb i Hrvatska mogli razmišljati na sličan način. Tako se može obrnuti odnos centra i periferije. Barem privremeno.
>>Dino Pešut ima najbolju novu hrvatsku dramu
>>Dino Pešut: Pišem o mladima koji se traže bježeći iz Hrvatske