Očev globtrotetski posao pružio je Dinu Repeši (21) priliku da postane poliglot. Gdje god je otac radio kao trener, on i mama Maca bili su uz njega, a Dino je učio jezik koji se u toj zemlji govori. Najbolje je naučio talijanski jer ondje su živjeli devet godina, no tečno govori i engleski i francuski, a odnedavno i španjolski.
– Dok je tata radio u Malagi, meni i mami trebala su četiri mjeseca da naučimo španjolski jer smo za to imali izvrsnu bazu u talijanskom. Žao mi je jedino što sam zaboravio turski gdje smo živjeli od moje šeste do osme godine.
Otac je radio u Bursi, nakratko u Poljskoj, pa u Bologni, Rimu, Trevisu i Malagi. Gdje je trenerovu sinu bilo najljepše?
– U Rimu. Živjeli smo na trgu Piazza del Popolo i bilo je čudno vidjeti kako ti ispod balkona svaki dan prolazi 10.000 turista, no tamo nam je stvarno bilo dobro.
Prije sedam godina vrlo malo je nedostajalo da Dino postane stanovnik Madrida.
– Tata je imao već potpisan predugovor s Realom i ja sam bio jako sretan, no on se zahvalio Realu radi hrvatske reprezentacije. Žao mi je i što se prije nekoliko godine nije vratio u Tursku. Samo dva dana prije Efesove ponude potpisao je produžetak ugovora s Benettonom pa ga talijanski klub više nije htio pustiti.
I Sabonisov sin je već trener
Uz oca trenera Dino je trenirao košarku. Ozbiljno od svoje 14. godine, pri čemu je dogurao i do juniorske reprezentacije Hrvatske. No, to ga ipak nije zadovoljavalo.
– Shvatio sam da kao igrač neću moći biti bolji od prosječnog, a ja sam htio biti vrhunski pa sam se ostavio igranja i posvetio trenerskom poslu. Doduše, do toga je došlo sasvim slučajno, pri kraju pretprošlog ljeta, nakon solidne sezone u KK Čapljina kada smo i roditelji i ja bili nezadovoljni što sam upisao faks, a nisam dao niti jedan ispit. Njima bi bilo nepojmljivo da ja koji govorim pet jezika ne idem na faks.
– Znao sam da ću poslije igračke karijere u trenerske vode, samo nisam znao s koliko godina. S obzirom na financijsku situaciju klubova na ovim prostorima, možda sam se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu jer danas od košarke ne možeš živjeti ako nisi odličan igrač. Ja nisam supertalent, a hoću postići nešto više. S obzirom na to da to kao igrač ne mogu, procijenio sam da kao trener mogu.
Mladu trenersku karijeru započeo je prošle jeseni u Malagi, gdje je otac bio trener prve momčadi.
- Tamo sam bio pomoćni trener u juniorima među kojima je bio i Sabonisov sin, Domantas.
Kako je mama prihvatila činjenicu da će sada u obitelji imati dva trenera, a ponekad je, zbog stresa u tom poslu, i jedan previše?
– Premda se i ona dosta živcira kad tata vodi utakmice, pa izlazi iz dvorane, mama se mome odabiru nije protivila, no ona će sada imati dvojnu situaciju. Vidjet ćemo kada dođe do sraza između Zagreba i Cedevite, za koga će navijati.
Dino studira višu trenersku na zagrebačkom KIF-u.
– Bilo bi teško studirati ekonomiju poput oca i k tome dvaput dnevno raditi.
A zanat peče kod Danijela Jusupa, na klupi košarkaša Zagreba.
– Trener Jusup puno pažnje poklanja detaljima, što je za mene jako bitno. U toj mojoj odluci otac nije sudjelovao, štoviše, saznao je tek kada sam odluku donio i prihvatio Jusupov poziv. On me zapazio na seminaru više trenerske u Crikvenici, tražio je mladog pomoćnika punog energije, a ja sam prihvatio poziv bez obzira na sve financijske poteškoće toga kluba jer mi je bilo bitno da budem uz iskusnog trenera.
Znam da ću biti u sjeni
Osim od Jusupa i oca, o trenerskom zanatu uči i iz drugih izvora.
– Svaki dan gledam DVD filmove različitih trenerskih klinika iz cijelog svijeta. To su najčešće klinike sveučilišnih i NBA trenera. No, bez obzira na iskustvo, gleda ih još i moj otac.
Dino koristi svaku priliku da sazna nešto novo pa se tako i često čuje s Andreom Trinchierijem, grčkim izbornikom talijansko-hrvatskih korijena.
– Trinchieri je naš obiteljski prijatelj koji je kao mlad trener dolazio ocu, no od njega nije tražio popust niti bi mu tata dao kada je nedavno sa svojom Grčkom protiv Hrvatske igrao presudnu utakmicu za prolaz u četvrtfinale.
Kako je on proživljavao očeve nastupe na ovogodišnjem Eurobasketu?
– Na televiziji ih ne mogu gledati, čas palim, čas gasim pa bude i razbijenih daljinskih upravljača. Uživo je malo lakše, izađem iz dvorane, slušam reakcije navijača pa se vratim. Najteže mi je bilo tijekom četvrtfinala s Ukrajinom jer sam za to vrijeme bio na treningu Zagreba, no cijelo vrijeme sam osluškivao reakcije navijača iz kafića "Mrav" ponad dvorane.
I on i mama ponekad su bili zabrinuti za tatino zdravlje. Posebice kada je imao jedan manji srčani incident u Bologni.
– Od tada se tata više čuva i svakodnevno ide u šetnje. S godinama života to je sve opasnije pa se mogu samo nadati da će ubuduće tata raditi svoj posao s manje stresa. Mislim da su mu klub i reprezentacija previše s 52 godine. Uostalom, u jednom trenutku to više nije mogao ni fizički ni psihički pa je reprezentaciju prepustio Vrankoviću.
I Dino je svjestan kakvog se posla prihvatio.
- Sve sam ja to s tatom proživio, i na terenu i izvan njega, i taj posao doista remeti normalan obiteljski život. Sve njegove stresove mi bismo kao obitelj osjetili.
Svjestan je i da će jedno vrijeme biti samo sin poznatog oca.
- Znam da ću kao mladi trener živjeti u očevoj sjeni, no to je logičan slijed događaja od kojeg se ne može pobjeći. Čiji je god otac uspio u životu, karijerama njegovih potomaka - bilo da je biznismen, glumac ili sportaš - to je i svojevrsna prepreka. Ja se time ne zamaram.
No, zato će imati najboljeg savjetnika.
- Kad god imam neku trenersku dvojbu, uvijek ću njega prvo pitati. Osim toga, o košarci razgovaramo svakodnevno. Pita me što sam radio na treningu, jesu li me slušali igrači, koje sam im detalje ispričao i njihovu svrhu i slično.