Dio Amazonije ispušta više ugljikova dioksida nego što ga može upiti

Deforestacija je dovela do toga da umjesto da Amazonija bude skladište ugljikova dioksida, ona je postala jedan od njegovih većih izvora. U Natureu je izašla studija pod nazivom “Amazonia as a carbon source linked to deforestation and climate change” u kojoj se zaključuje kako šuma zapadne Amazonije još relativno dobro upija ugljik, no deforestacija na njezinu jugoistočnom području učinila je da je taj dio prašume postao jedan od izvora ugljikova dioksida.

Od početka mjerenja nivoa atmosferskog ugljikova dioksida 50-ih godina prošlog stoljeća postoji razlika od oko 2 posto količine tog plina, koliko bi upile biljke fotosintezom u odnosu na ukupno njegovo emitiranje u atmosferu kada se govori o dekompoziciji organskog materijala.

Za mjerenje koristili satelite

Od 60-ih godina zelene su površine upijale oko 25 posto svih emisija ostvarenih fosilnim gorivom čime se do jedne mjere kompenziralo globalno zatopljenje. Tropske su prašume u tome igrale jednu od glavnih uloga. Bile su velikim dijelom tog prirodnog ‘skladišta’ ugljikova dioksida, a najveća je netaknuta šuma, naravno, Amazonija. No, mjerenja atmosfere iznad Amazonije napravljena proteklih nekoliko godina dovode do zaključka kako najveća prašuma sve slabije skladišti ugljik te sugeriraju kako intenzivna deforestacija s time ima puno veze. U kombinaciji sa zatopljenjem. I tako je došlo ne samo do degradacije te njezine sposobnosti nego čak i do obrnutog procesa – da šuma ispušta više ugljikova dioksida nego što ga upija.

Upijanje ugljikova dioksida bolje je što je vegetacija bujnija te, dakako, što se više brige o tome vodi. Tropske prašume najbolja su prirodna ‘skladišta’, no ne uspijevaju se oporaviti od sve intenzivnijeg ljudskog remećenja, ali i od produljenih perioda razvoja vegetacije koji su posljedica klimatskih promjena. Ugljik se u amazonskim šumama nakupljao desetljećima, no ta su skladišta sada ugrožena deforestacijom šume i degradacijom vegetacije.

Suša, klima i požari, naravno, također su važan čimbenik. Amazonski se sustav stalno mijenja, a zbog sve intenzivnije eksploatacije jako je teško dobiti kvalitetne podatke o stanju i ravnoteži tamošnjeg ekosustava. Tako su u tu svrhu korišteni sateliti kojima je izmjerena razina ugljikova dioksida u atmosferi iznad Amazonije kao i nivo ugljikova monoksida koji se stvara spaljivanjem te djelovanje Sunčeve svjetlosti, odnosno fotosinteze u vegetaciji. Ta su mjerenja pokazala da se svake godine zbog suše i požara ravnoteža ispuštenog i upijenog ugljika mijenja.

Kontrolni mehanizam

Opet, i ta su mjerenja prilično nekompletna zbog oblaka koji praktično stalno prekrivaju južnoameričku prašumu, a podaci se i prikupljaju tek u posljednjih desetak godina. No, i ovi dosadašnji podaci govore o tome da je moguće kako je došlo do poremećaja u ovoj ključnoj ravnoteži u Amazoni. Znanstvenici koji potpisuju ovu studiju devet su godina mjerili atmosferu iznad četiriju amazonskih regija. Avionima su se prikupljali uzorci na visini od 4,5 kilometra, a onda su ti uzorci analizirani kako bi se dobila projekcija vertikalne distribucije atmosferskih plinova u koje se ubrajaju i CO te CO.

Kao kontrolni mehanizam uzeti su uzorci s nekoliko otoka i obalnih područja južnog Atlantskog oceana preko kojih prolazi i zrak s Amazonije. Došli su do zaključka kako je sjeverozapadna Amazonija i dalje vlažna te pokazuje vrlo malo varijacije kada se o vegetaciji radi, podjednako se ugljika upije koliko ga se i ispusti. No, vlaga i bujnost mijenjaju se temeljito prema jugu i istoku. Dulji su sušni periodi, i do pet mjeseci, te se šuma polako pretvara u savanu. Sjeveroistočna i jugoistočna područja u vlažnim su sezonama uravnotežena, no za sušnih razdoblja ispuste više nego što mogu upiti.