Direktor centrale koji je osuđen na prisilni rad: Prava je istina skrivena

Oglasila se uzbuna u Forsmarku, drugoj najvećoj švedskoj atomskoj centrali. Jedan je od inženjera, Cliff Robinson, prošao pored detektora radijacije koji se oglasio jer su ovome potplati cipela bili visokoradioaktivni. Najprije se pojavila bojazan da se nešto dogodilo u samoj centrali. No, već je brzinska istraga pokazala kako je pravi izvor 1.100 kilometara dalje, u Černobilu u Ukrajini. Da povišena radijacija nije otkrivena, pitanje je kada bi uopće sovjetske vođe obavijestile svjetsku javnost da se nešto događa. Jer i detekcija se u Švedskoj dogodila tek 28. travnja.

Da je radijacija sovjetskog 'porijekla' dokazale su čestice u travi pored elektrane Forsmark. Za to su bili zaslužni vjetar koji je dolazio upravo s jugoistoka i kiša koja se pobrinula da se čestice koje je vjetar donio nađu na tlu. Bilo je jasno da radijacija dolazi iz Sovjetskog Saveza, aktivirao se američki satelit i snimio stup dima iznad elektrane u Černobilu. Robinson se kasnije prisjetio kako je prva pomisao bila da je počeo svjetski rat, a tek onda da se nešto dogodilo s elektranom u Forsmarku.

Malo je ili nimalo bilo onih koji su predvidjeli kako će katastrofa u Černobilu biti katalizatorom još jedne katastrofe – raspada Sovjetskog Saveza. Nekadašnjeg komunističkog diva nesreća je stajala ukupno 235 milijardi dolara. Kontaminirano je 23 posto površine današnje Belarus, jedna petina obradive zemlje te države. Najveći su napori da se saniraju učinci radijacije poduzeti 1991. godine na što je Belarus potrošila 22 posto svojeg budžeta. Iako procjene snažno variraju, najčešće se spominje kako je nakon katastrofe od posljedica izloženosti umrlo oko četiri tisuće ljudi. Koliko zaista, vjerojatno se nikada neće utvrditi.

Viktor Brjukanov, direktor centrale u Černobilu u vrijeme eksplozije, dao je 2006. godine rijedak intervju ruskom magazinu Profil. Podsjetimo, Brjukanov je osuđen na prisilni rad zajedno s Anatolijem Dijatlovim, bila su to jedina dvojica ljudi osuđena za katastrofu. U tom razgovoru Brjukanov kaže kako je prava istina skrivena odnosno da pogreške u konstrukciji nikada nisu obznanjene. Čovjek koji je osuđen zbog nemara rekao je kako od Černobila čovječanstvo nije naučilo ništa jer naprosto nije nikada doznalo prave uzroke katastrofe. Nije porekao kako je njegovo osoblje napravilo neke pogreške no cijela je kasnija istraga bila bacanje prašine da bi se skinula odgovornost s nuklearne industrije.

Mala je zadovoljština Brjukanovu što se danas većina znanstvenika slaže kako je kombinacija pogrešaka u projektiranju dovela do katastrofe kada su u doba kada je to trebalo partikularni interesi službene znanosti, pravosuđa, konstruktora elektrane bili usmjereni na skretanje pozornosti od pravih razloga nesreće. I nije to tako samo u nekadašnjem SSSR-u, praktično svaka zemlja s razvijenim civilnim nuklearnim programom brižno čuva podatke o bilo kakvoj nepravilnosti kako se ne bi posumnjalo u najefikasnije izvore struje koje čovječanstvo danas poznaje. Brjukanov je odslužio polovicu od svoje desetgodišnje kazne i nakon toga nastavio živjeti u Kijevu.

Doista, dokumentacija iz arhiva SSSR-a, odnosno samog Mihaila Gorbačova, koju je 2011. godine objavio njemački Der Spiegel dokazuje kako je znanstvena zajednica i politika uključena u sovjetski atomski program imala duboke sumnje u reaktore tipa RBMK znatno prije Černobila. Kulturu laži i obmanjivanja koja je vladala u toj strukturi prekinuo je sam Mihail Gorbačov. Na sjednici Politbiroa nakon katastrofe pokušalo se krivnju svaliti na nesretan splet događaja. No, posljednji šef Sovjetskog Saveza mislio je drugačije – da su za katastrofu krivi upravo kriminalni nemar i šokantan manjak odgovornosti.

– Još jedan ili dva takva slučaja i bit će gore nego nakon nuklearnog rata, rekao je ljutiti Gorbačov članovima Politbiroa. Članovi su najvišeg sovjetskog tijela bili zapanjeni s nekoliko činjenica – podređeni su ih godinama lagali što je dovelo do situacije gdje je čak i jedan bedasti eksperiment uspio dovesti zemlju do kaosa, ali i da zapravo niti jedan sustav, civilna zaštita, zdravstvo ili vatrogastvo zapravo nisu funkcionirali. Taj sastanak koji se dogodio 3. srpnja a na kojem je sjedio i Valerij Legasov s ostalim članovima komisije za Černobil razotkrio je činjenicu da stručnjaci nikada nisu imali puno povjerenje u sigurnost RBMK reaktora koji je koristio grafit a ne vodu kako je bilo kod drugih koncepata. Nitko nije imao pojma da se u takvom reaktoru može razviti tolika energija, a k tome su takve elektrane imale samo jedan sustav zaštite u koji je malo tko vjerovao. Nije postojao niti jedan dokument koji bi o tome nešto govorio, a jasno je i zašto – pritisak da se ostvaruje stalan rast nuklearne energije sve do 2000. godine bio je prevelik.

Ni ruska akademija znanosti ni nadležno ministarstvo nisu se usudili remetiti taj plan. A onda je resorni sekretar Efim Slavsky rekao: - Imamo problem s turbinom elektrane u Lenjingradu. Napukla je a vrti se na šest tisuća okretaja u minuti. Samo jedna eksplozija pa će i tamo sve otići u zrak. Potrebno je 26 grafitnih šipki a mi ih tamo imamo samo pet, rekao je. Nastavio je Anatolij Majorec, sekretar energetike koji je rekao kako se sličan slučaj već dogodio 1975. u Lenjingradu ali se nitko nije njime bavio. Pa i u Černobilu već 1982. samo što tada nije ispušten nikakav radioaktivni materijal pe je sve ostalo zataškano.

– Ništa nismo niti naučili. Iz stranih izvora doznao sam da su na Zapadu već simulirali nesreću u Černobilu. Trebamo li nastaviti lagati IAEA-i? A trebali bismo i prestati graditi gradove pored nuklearki samo zato što je tako jeftinije, rekao je Majorec. Polovica svih sustava koje je SSSR poslao u DDR nije bilo ispravno. Počela je rasprava o tome treba li u cijelosti promijeniti energetsku politiku i prijeći na plin. Predsjedavajući Politbiroa Andrei Gromiko čak je predložio i najekstremnije rješenje.

– Nikada o ovim stvarima nismo ovdje razgovarali. A posljedice katastrofe po narod su takve da sliče posljedicama omanjeg rata. Moramo odmah zabraniti konstrukciju atomskih centrala u blizini gusto naseljenih područja. Nemamo li dovoljno prostora? Pa nismo mi Belgija ili Japan. Nikada ne možemo u cijelosti biti sigurni s tim elektranama. A sada jednu gradimo čak na Krimu! Zapravo, trebali bismo pogasiti sve centrale u europskom dijelu zemlje, govorio je Gromiko.

I doista već 2.rujna na konačnoj raspravi o Černobilu Gorbačov donosi odluku o djelomičnom zatvaranju sovjetskog nuklearnog programa pri čemu je trebalo odmah zatvoriti 15 atomskih centrala poput onih u Černobilu, prije svega one u Smolensku, Lenjingradu i Kursku. Ali to se nije dogodilo. Štoviše, u centrali pokraj Lenjingrada, nalazi se na tek 70 km od grada, zamalo se 1992. godine dogodila katastrofa kada je propustio sustav rashlađivanja.

Koliko realno malo znamo o radijaciji svjedoči i gotovo bizarna činjenica. Očekivalo se, naime, da će zona isključenja od 30 km postavljena oko centrale ostati u cijelosti beživotna, ne samo dehumanizirana, već u cijelosti beživotna, barem kada se radi o životinjskoj i ljudskoj populaciji. Međutim, dogodilo se nešto sasvim drugo – tamo život buja, životinjski je svijet nalik kakvom rezervatu, množe se vukovi, medvjedi, lisice, divlji konji, bizoni, više od 200 vrsta ptica. Još im je lakše, jer čovjeka tamo više nema. Nevjerojatno, jer šuma pored centrale dobila je ime Crvena šuma nakon katastrofe.

Radijacija je naprosto posušila drveće a lišće učinila crvenim. O tome svjedoče fotografije skrivenih kamera postavljenih po zoni isključenja koje su snimile neobično bujan život. Znanstvena su istraživanja pokazala da zapravo nema negativnog efekta radijacije na faunu koja se tamo razvila. Život je pronašao način da se prilagodi radijaciji. Primjerice, žabe koje žive u zoni tamnije su nego što je normalno što se tumači upravo tom prilagodbom. Iako, kod nekih vrsta insekata primijećen je kraći životni vijek, kod nekih ptica albinizam uz neke druge promjene očito uzrokovane životom u ozračenom području. Ali on traje. I znatno je bogatiji nego kada je tamo bio čovjek.