Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara. Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”. U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor. Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini. Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa. U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan.
Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu. Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”. Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.