Osim što podsjeća na loš zakon koji je omogućio uskrsavanje zatvorske kazne zbog verbalnog delikta ili klevete, slučaj Matvejević prilika je i da se upitamo u kakvu društvu želimo živjeti. Je li to društvo u kojem će kriminalci s vještim odvjetnicima iz sudnica izlaziti kao slobodni ljudi puni poduzetničkog duha, a književnicima, novinarima i drugim trudbenicima javne riječi nad glavom će visjeti prijetnja da bi zbog napisane ili izgovorene riječi mogli završiti u zatvoru?
Gadljiva je i sama pomisao da bi Hrvatska mogla postati zemlja u kojoj će mafijaši i ratni profiteri koji su pokorili vlastiti narod udarajući se pritom u rodoljubna prsa biti uglednici, a kandidati za kaznionice bit će ljudi kojima je jedino oružje pero. Želimo li živjeti u takvu društvu? Ja ne želim i vjerujem i nadam se da u narodu koji ima teško iskustvo s nametnutom šutnjom, u kojoj je nepoćudna riječ bila ulaznica za robiju, većina ljudi to ne želi.
Lako je reći krivi su zakoni. Kad su loši, ni presude ne mogu biti bolje. Lako je reći krivi su političari, pišu glupe paragrafe kojih se suci moraju pridržavati. Lako je pitati zašto političari ne promijene zakon i konstatirati da su oni koji zbog njihova lošeg rada nastradaju danas Predrag Matvejević, sutra, zamislimo, možda Ivan Aralica kolateralne žrtve neodgovornosti političara. No nije tako. Pozivanje na loš zakon samo je alibi za loše odluke. Najprije, zatvorska kazna pa bila i uvjetna nije jedina opcija koju zakon nudi kriminalizirajući klevetu. Birajući kako će kazniti "klevetnika" sudac može postavljati standarde i čuvati nepisana pravila demokracije.
Mučna je pomisao da bi discipliniranje intelektualaca moglo biti bilo čiji standard. Pa, nismo li se još nedavno zgražavali nad presudom turskom književniku Orhanu Pamuku osuđenom na zatvor zbog, ocijenio je sudac, klevetanja vlastite države? Kome je moglo pasti na pamet da bi se nešto slično moglo dogoditi u Hrvatskoj? Netko će reći, to je privatna tužba. Točno, ali presude postaju javno dobro ili zlo. Nekome će se činiti da se nepotrebno diže prašina. Nije tako. Filozof Milan Kangrga, na primjer, za tjedan dana izlazi pred sud zbog privatne tužbe da je u novinskom tekstu klevetao hrvatstvo jer je, prenose mediji, ustvrdio da su "životinje pametnije od Hrvata". Umjesto da polemizira s Hrvatom Kangrgom, Hrvat Tomislav Dragun tuži ga u ime hrvatstva. Gdje je kraj bizarnostima? Padne li još jedna presuda poput Matvejevićeve, tko će se usuditi govoriti i pisati?
Hoće li, npr., političari koje je u svojim romanima s ključem oslikao Aralica podići tužbe jer ih je, istina preimenovane, ali prepozatljive, oklevetao? I što ako se nađe neki sudac koji će poznatoga književnika poslati iza brave da ondje u miru piše bajke? Opravdavati presude poput Matvejevićeve zakonskim odredbama zamagljivanje je stvari. Sjetimo se, Hrvatska je imala pokojnog Vladimira Primorca koji je u olovnim vremenima odbio suditi ljudima zbog riječi. Cijena je bila visoka. Primorac je zbog hrabrosti uklonjen iz javnog života. Vratio se tek s višestranačjem. Sjetimo se i da je prije nekoliko mjeseci, usprkos dobroj profesionalnoj biografiji Ranko Marijan propao kao kandidat za šefa Vrhovnog suda jer je pri kraju komunističkog režima, kad su već bila fleksibilnija vremena, dosuđivao uvjetne presude za verbalni delikt.
Ne zaboravimo da je Gotovcu, Budiši, Veselici, Tuđmanu, stotinama nepoznatih ljudi... suđeno po zakonima. Pogledajmo sebe u oči, i bez obzira na to simpatiziramo li lijevo orijentiranog Matvejevića ili desno orijentiranog Aralicu, upitajmo se želimo li živjeti u društvu u kojem će vladati sudskim presudama propisani muk.